U Jugoslaviji se do 1963. godine 15. maj slavio kao Dan pobjede, pa sretan vam Dan pobjede!

Zašto? Zato što su tek 15.5. 1945. terorističke ustaške i četničke bande bile prisiljene na bezuvjetnu predaju. Mnogi ne razumiju da se potpisom kapitulacije de facto ukinula i država koja je kapitulirala. Pobjednici preuzimaju totalnu kontrolu nad svim njenim institucijama koje se RASPUŠTAJU i sve ovlasti prelaze na organe vlasti koje oni uspostavljaju. Tako se raspala i NDH, kao kula od karata. Pa, ako nema države nema ni njene vojske! Tim aktom prestale su postojati i sve vojske njemačkih saveznika te su stoga sve oružane formacije koje nisu položile oružje postale tek terorističke razbojničke bande, koje treba nemilosrdno eliminirati. Prije točno 76 godina upravo se to događalo nakon predaje kod Pliberka. Za one koji se pozivaju na pravno postupanje trebali bi znati da redovna, saveznička Jugoslavenska Vojska (NE partizani!) postupala prema potpisanom dokumentu o bezuvjetnoj kapitulaciji svih njemačkih oružanih snaga i onih pod njihovom kontrolom 8.5. u 23.01 sat.

Neki ne znaju, a drugi namjerno prešućuju, da maja 1945. još nije bio uspostavljen komunistički režim već je postojala prijelazna Vlada po dogovoru Tito -Šubašić iz 1944. g. Formalno tada je međunarodno priznata Jugoslavija bila monarhija sve do 29.11.1945. kad je proglašena republika. To se uglavnom prešućuje zato da bi se gurao fašistički diskurs protiv komunista.

Prema Izjavi o kapitulaciji, članak 5. svim jedinicama koje ne polože oružje savezničke snage mogu postupati onako kako smatraju da je primjereno! »In the event of the German High Command or any of the forces under their control failing to act in accordance with this Act of Surrender, the Supreme Commander, Allied Expeditionary Force and the Supreme High Command of the Red Army will take such punitive or other action as they deem appropriate.”

Saveznička Jugoslavenska vojska je nakon toga razvrstavala zarobljenike u razne skupine. Žene i djecu su odmah oslobodili te su se mogli vratiti svojim kućama, osim onih žena za koje se znalo da su počinile zločine. Brigu nad slovenskim kvislinzima preuzeli su Slovenci i mnoge eliminirali na raznim stratištima. Preostale, ustaše, domobrane, četnike, čerkeze i njemačke jedinice, preuzela je JV te ih rasporedila u više kolona da bi ih lakše mogla kontrolirati. I tada su krenuli iscrpljujući marševi u raznim smjerovima, širom Jugoslavije. Putem su ih eliminirali nekoliko desetina tisuća, na raznim mjestima, većinom još u Sloveniji. Svi preživjeli amnestirani su 3. augusta 1945. Međutim, tu nije kraj te priče, jer je nekoliko tisuća ustaša uspjelo pobjeći, skrivali su se po šumama i gorama, napadali seljake, otimali im hranu, palili im kuće i ubijali. Jedinice KNOJ-a nastavile su borbe protiv tih samozvanih “križara” još pet godina. Oni su djelovali uz pomoć Crkve, jataka, rodbine i ali i britanskih i američkih agenata koji su ih financirali, kako bi za uzvrat dobili informacije o mogućem rušenje komunističkog režima. Da su bili brojniji pitanje je koliko bi to dugo trajalo i kako bi sve to završilo.

Hrvatski je narod najviše u svojoj povijesti stradao od 1941. do 45. Poslije toga su stradavale pojedine etničke skupine i pojedinci, ali ne »hrvatski narod”. Najviše su stradali Talijani Istre i Dalmacije te Folksdojčeri, Nijemci iz Vojvodine i Slavonije. Ogromna većina ih je praktički protjerana iz zemlje.

“Narod” je, pak, dobio zemlju, zahvaljujući “Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz kolovoza 1945. godine. Njen cilj bilo je ukidanje svih većih posjeda, bilo da se vode na kapitalistički način, bilo da se daju u zakup. Uključivala je eksproprijaciju posjeda banaka, akcionarskih društava, poduzeća, crkava i manastira, uz neke izuzetke, kao i oduzimanje viška zemlje od bogatijih seljaka i onih koji su srednji i sitni vlasnici, ali ne obrađuju zemlju. Tim zakonom propisan je i agrarni maksimum od 35 hektara obradive zemlje po jednom zemljoradniku.”.

Filoustaše, naravno, preskaču sve te povijesne činjenice, e da bi furali priču o zarobljenoj “hrvatskoj vojsci” i stradanju “hrvatskog naroda”. Već desetljećima svjedočimo sramotnom činu oplakivanja krvoločnih ustaških zločinaca, od strane hrvatske države i Katoličke crkve. Po najnovijoj crkvenoj terminologiji ti su zločinci promovirani u »hrvatske mučenike«.

Eskalacija ustašovanja se nastavlja. Umjesto nekadašnjih proslava Dana pobjede putem raznih kulturnih manifestacija, školskih priredbi, polaganjem vijenaca na spomenike palih partizana, danas »Odlukom hrvatskih biskupa, misa za sve žrtve stradale na Bleiburgu i hrvatskim križnim putovima ove godine će se održati u Svetištu hrvatskih mučenika u Udbini. Koncelebrirano misno slavlje predvodit će gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Suslavitelji će biti desetak hrvatskih biskupa te više svećenika.« Hrt.hr

Jasno je zašto Crkva huška protiv tadašnje vlasti koja joj je oduzela ogromnu imovinu te je nastoji ocrniti i diskvalificirati na sve moguće načine kako bi sebe, kao i »narod«, prikazala kao njezinom nevinom žrtvom, uzdigla se na pijedestal nepogrešivosti te ponovo postala odlučujući čimbenik kulturnog, obrazovnog i političkog života zemlje. Uz prilježničku pomoć sadašnje “nenarodne” vlasti koja joj sve oduzeto vraća, uz debele kamate…