Marlen Haushofer, Zid. Leykam international. Zagreb, 2020.

Sadržaj romana Zid austrijske spisateljice Marlen Haushofer veoma je jednostavan. Junakinja, kojoj tijekom cijelog romana ne saznamo ime, odlazi na izlet s rođacima, bračnim parom i psom Luchsom, u njihovu lovačku kuću. Spletom okolnosti tamo ostane sama s psom zauvijek. Bračni par je zbog neke sitnice otišao u obližnje selo s namjerom da se za koji sat vrate. Kako se to nije dogodilo, sljedećeg dana žena i pas odlaze pješice putem prema selu da vide što se dogodilo. Na jednom mjestu primorani su stati, jer se pred njima, bolno po psa koji razbije gubicu udarivši se u njega, ispriječio zid. Zid je potpuno proziran, ispitivanjem se pokazalo da se proteže i s obiju strana ceste, kasnije će se pokazati da u stvari potpuno opasuje veoma veliko planinsko područje. Žena i pas ostaju sami, s početka ona još gaji nadu da će ih netko naći, spasiti, uskoro im se pridružuju jedna mačka i krava, koje su isto tako ostale zarobljene zidom. Nakon toga, pratimo u kontrastu jednoličnost života, svedenog na elementarno i goli opstanak kao centralno mjesto bavljenja, unutar čega se događa posvemašnja transformacija osobe. Jedna žena i slučajno pristigle životinje, repetitivnost svakodnevnice, svedenost na jednostavne stvari, one koje omogućuju preživljavanje. Hrana, sijanje, košnja, snijeg i zima, briga o životinjama ali i ovisnost o njima; krava daje mlijeko, razgovori s psom i uzajamna briga također su dragocjeni, gotovo jednako kao i svojeglavost ali i nježnost mačke, to je dakle ono što u romanu pratimo. Žena piše dnevnik, napisat će i zašto. „Ne pišem zato što mi je zadovoljstvo pisati, situacija je naime takva da moram pisati ako ne želim izgubiti razum.”

Unutar zida nema ničega, odnosno, tu su šume, livade, divljač…, izvan zida je smrt. Naime, kad se popela na malo viši brijeg, vidjela je kroz zid mrtva sela, dimnjake iz kojih ne izlazi dim, ljude i životinje zatečene u polju, u dvorištima ukočene, kao da su u jednom trenutku okamenjeni. Ništa živo s one strane zida ne postoji, osim bilja.

Imamo dakle skučeni prostor radnje, malo aktivnosti, koje se k tome ponavljaju,  pripovijedanje u formi monologa zapisano kao dnevnik. Knjiga s tako definiranim sižeom može biti ili jako loša i dosadna, ili briljantna. Ova je knjiga briljantna. U pisanju dnevnika autorica namjerno upotrebljava kratke i često suhoparne rečenice, osobito kad opisuje svakodnevicu. Događaji se ponavljaju, dinamika dana nametnuta je godišnjim dobima, kišnim ili snježnim razdobljima, vrućinom, životinje se hrani, timari, kopa se vrt, sije, kosi, odlazi po drva, pili ih i cijepa, ide u lov, ničeg uzbudljivog tu nema, osobito što se jednolično ponavlja. Kontrapunkt tome čine dijelovi u kojima saznajemo na koji način upravo te okolnosti djeluju na njezino mijenjanje. Tu se mijenja i jezik, rečenica postaje duga, stilizirana, misao poetska.

Potpuno preuzimanje vlastitog života, i života životinja, u svoje ruke, i to u najdoslovnijem smislu, pitanje je opstanka, preživljavanja. Tako će pribilježiti: „Kad samo pomislim na ženu kakva sam nekoć bila, prije nego što je u moj život ušao zid, ne prepoznajem se više u njoj”. Škaricama za nokte odrezala je kosu na kratko, poskidala prstenje, ukrase koji su joj sad bili apsurdni i smiješni: „Ženstvenost četrdesetih godina spala je s mene, odnijevši kovrčavu kosu, mali podbradak i oblinu bokova.” Još će dodati, „Istovremeno sam izgubila svijest o tome da sam žena.”, rečenica napisana/objavljena davne 1963. anticipirat će današnje diskusije o rodnim identitetima, demontirat će cijelu „predstavu” o tome što je žena, pojam „ženstvenosti”, ogolit će sve civilizacijske naslage koje čine tu sliku. Razmišlja tako i o tome s kakvim bi muškarcem voljela biti, kad bi u njezinom osamljenom, zatvorenom svijetu uopće postojao neki, i jednostavno zaključuje da bi radije bila s nekom starijom – ženom!

Veoma se mnogo propituje o vlastitoj prošlosti i, kako vrijeme prolazi, ona otpada s nje u slojevima, dok se junakinja romana istovremeno uspostavlja kao nova, nezavisna, samokritična osoba koja gradi novo, drugačije razumijevanje sebe u onom svijetu onkraj zida, svijetu koji je sada mrtav i za kojim ne žali.

Marion Haushofer, uz mnoge druge, u pisanju, gradnji teksta ima odliku da sofisticirana razmišljanja preusmjeri, prekine ih, bilo nekom ironičnom primjedbom bilo nečim naoko prizemnim, ali ne i manje važnim, dapače! Tako u nekom trenutku pripovijedanja govori o osjećaju slobode koji je ovdje doživjela, a kakav nikad prije nije imala, razmišlja o slobodi uopće i unutarnjoj slobodi, da bi sve to otpravila kao drugorazredno pred naglom spoznajom da joj život ovisi o broju preostalih žigica. Broj žigica određuje broj dana u kojima će moći potpaliti vatru, a vatra je, zimi u planini, pitanje preživljavanja. Isto tako će čitatelje dovoljno rano obavijestiti da je Dnevnik točno omeđen, njegovo će pisanje trajati sve dok ne potroši i posljednji komadića čista papira. Takvim postupkom dinamizira radnju, gotovo brutalno izbacuje čitatelje iz neškodljivih razmišljanja i lijepih slika. Razne i različite stvarnosti romana prisutne su istovremeno i ona ih savršeno precizno razmješta u različite planove, povlači jednu u prvi plan, da bi u neočekivanom trenutku povukla neku drugu, i tako održava napetost i pažnju čitatelja na cjelinu zbivanja. Kao kartaški špil, u kojem su u rukama kartaša 4, 9 ili 12 karata, sve ih vidimo, ali ne znamo koju će izvući i učiniti je centralnom. K tome, dinamiku gotovo nalik kriminalističkom romanu gradi i postiže najavama nekih događaja (smrt psa Luchsa, mačaka, Perle i kasnije Tigra, te mladog bika), ne odjednom, već postupno i škrto, tako da time čitatelje dovodi u napetost (pa i tjeskobu) u očekivanju da se to dogodi, no oni ne znaju niti kada niti kako, odnosno, u kojim okolnostima i na koji način će se to dogoditi. To ni mi ovdje nećemo otkriti.

Zid je bio zagonetka koju je izbjegavala odgonetati. On je zadatost na koju ona nikako ne može utjecati pa, umjesto bavljenja zidom, reflektira vlastiti pređašnji život i postupke i pritom je prilično neumoljiva. Shvaća da je „sve, ili gotovo sve o čemu je dotad razmišljala i što je činila, bilo tek loša imitacija”… „drugi su ljudi određivali što mi je misliti i činiti.”

Kako postupno gubi nadu da će je netko ikada pronaći, sve joj je slabiji interes za vanjski svijet. Ono što je izvan zida je mrtvo, treba preživjeti zbog Luchsa, mačaka, krave, kojoj je nadjenula ime Bella. Isprva, dok još neka povezanost s vanjskim svijetom postoji, opsesivno se vezuje uz oskudne ostatke ljudskog reda. Navija satove, bilježi dane, održava red. Kad tijekom jedne teže bolesti nije bila u stanju križati dane u kalendaru i navijati satove, određuje nasumce koji bi mogao biti dan, a sat namješta prema redovnom dnevnom dolasku vrana. Tako i na toj formalnoj razini otpočinje potpuno nov život u kojem niti kalendari i satovi bivšeg, umrlog svijeta više ne vrijede. Novi svijet je uspostavljen, odnos sa životinjama, s prirodom i, ponajvažnije, sa samom sobom. Bez laži, u uzajamnoj otvorenoj i gotovo harmoniziranoj međuovisnosti. Često je ovdje spominjan odnos sa/prema životinjama, s dobrim razlozima. Njezino poznavanje i precizni, fini opisi karaktera životinja, osobito mačaka, izvanredni su, i olakšavaju nam potpuno razumjeti i s lakoćom se suglasiti s time da životinje ovdje nisu nadomjestak za ljude. Životinje su bića s kojima ona postiže posve novu dimenziju odnosa; iskrenosti, životne uzajamnosti, nježnosti i pažnje, kaže, „Mnogo mi je lakše zavoljeti kravu ili mačku nego ljudsko biće”.

Knjiga, kad je izašla, nije dobro dočekana, to jest nije nikako dočekana. Bilo je to teško razočaranje, na kakva je Marion Haushofer u svom životu, nažalost, navikla. Njezin će književni rad, upravo zahvaljujući ovoj knjizi, biti prepoznat tek nakon njezine smrti i to od strane pokreta za prava žena, generacije izrasle iz studentskog pokreta ’68. Nije to nikakvo čudo, obzirom na to što knjiga sadrži   i kako je napisana, no trebalo je nešto vremena da se shvati njezinu iznimnu, kako literarnu, tako i anticipatorsku vrijednost. Autorica se, davno prije ’68., opasala zidom u prostor nimalo idiličnih uvjeta, naprotiv!, jasno i precizno tematiziravši sva pitanja i probleme koje je studentski pokret ’68.  i sam gotovo decenij kasnije iznio. Za Marion Haushofer vrijedi što je Hannah Arendt kazala za Waltera Benjamina, „Fama, ta toliko žuđena božica, ima mnogo lica, a slava se pojavljuje u mnogo vrsta i veličina – od jednotjedne popularnosti naslovne stranice do sjaja imena što živi vječno. Postumna slava spada među Famine rjeđe i ne tako žuđene artikle, premda je manje proizvoljna i često čvršća od drugih vrsta, jer je rijetko podaruju pukoj robi.”

Rečeno je već, napisala je to u knjizi sama autorica, „Zid je bio zagonetka”, koja nakon čitanja  otvara pitanje koja je strana stvarnija, s koje je strane zida život? Vidjeli smo da je ono što je kroz njega mogla vidjeti, bila smrt u doslovnom ali i prenesenom smislu, jer, osim toga što je vidjela, ono drugo, čega se sjećala, bio je mučan život obilježen svim vrstama laži, nerazumijevanja i nesporazuma s bližom i daljom ljudskom okolinom, i duboko licemjerje. S ove strane zida, svukla je sve to sa sebe i odbacila u ime vlastite slobode; slobodne volje, potpune kontrole vlastitog života, dakako, u uvjetima i okolnostima koje su je ograničavale, ali koje su bile istovremeno i izazov i katalizator.

Marion Haushofer u knjizi Zid anticipirala sve ono što je, gotovo desetljeće kasnije, pokrenuo pokret ’68.: borbu za ravnopravnost spolova – čitaj ljudska prava žena, zatim pitanja okoliša, kritiku konzumerizma (sjajan opis onoga što joj je ostalo od „čudesnog Božića”, pa zapisuje, „Ubuduće šuma pod snijegom neće značiti ništa drugo osim šume pod snijegom, a jasle u staji bit će tek jasle u staji… ne moram više nikad trčati po robnim kućama i kupovati nepotrebne stvari”). Knjiga je postala planetarno poznatom, postala je svojevrsni manifest feminističkog pokreta, po njoj je snimljen izvrstan film sa sjajnom Martinom Gedeck, u svemu tome jedina bi, ali povelika nezgoda bila da se u drugi plan, ili sasvim izvan plana, stavi njezinu literarnu vrijednost, jer se, najjednostavnije rečeno, radi o literarnom klasiku. Sjajna je stvar za Hrvatsku književnu publiku što je konačno, nakon neshvatljivo dugog vremena, objavljena i u nas.