Iza prozora nemirnog sna
Osjećam njihove sjene
Gledam kako kroz zidove plešu
Kurvini sinovi
(Johnny B.)

Nedostatak autentičnosti uvijek je tragičan. Šizoidna politička stvarnost tome najbolje svjedoči. Sinoć mi jedan prijatelj priča kako bi najbolje bilo da imamo ”Zapadnu” i ”Istočnu” Hrvatsku, formalno podijeljenu shodno rezultatima izbora. Dinaridska prema istoku, malograđanska prema zapadu, a u sredini možda da izgradimo umjesto Bandićeva Manhattna kakav Alexander Platz. Na njemu bi se, kao relativno okupiranom teritoriju, nalazili bankomati provjerenih kulturno-političkih agendi namijenjeni vođama, predsjednicima, ikonama i drugim ”raritetima” našeg stranačkog krajobraza. Tu bi se dizala para koja vrti tamo gdje i burgija neće, neovisno od toga jer je novac od američkih, europskih, arapskih, ruskih ili nekih drugih investitora u političku dominaciju. Tako bi i nacional-socijalisti i zeleni aktivisti, naravno i svi drugi koji imaju neki utjecaj, to jest njihove vrhuške imali bar jedno mjesto u lijepoj našoj gdje bi se mogli osjećati ”ispunjeno” do kraja. Ideal novca neodvojiv je od slike osobnog uspjeha. Tuđman se bio prodao za jednu trošnu židovsku vilu i pa stotina tisuća tadašnjih maraka plaćenih za navodne autorske honorare u Nakladnom zavodu Matice. Od tada nadalje sve je gore i svaka nova politička opcija, na bilo kojoj razini vlasti, prvenstveno dolazi zato da se namiri. Zašto bi sada bilo različito?

Nisu uvjerljivi politički voždovi tipovi što bolesnike pelcuje visokom naplatom parkiranja jer vole novce. Bešćutnost je karakterna osobina. A kakvi su tek oni što su svoj aktivizam pretvorili u status dobro plaćene opozicije ostvarujući svoju egzistenciju kroz udruge u kojima krmče milijune eura od svojih političkih uzora iz Njemačke? Istodobno, sljedbenici često na rubu egzistencije od toga nemaju ništa. Ista je to bešćutnost kao u prvom slučaju. U općoj tragičnoj slici naših političkih podjela to je zajednička konstantna. Sirovina je bez obraza ispod maski, pa svaka takva isfurana politika zvuči kao laž. Najbolje se to vidi kada jedni drugima prigovaraju o tome koliki je tko dobio novac za neki koncert. 70 000 kuna, 240 000 kuna, itd. Istovremeno, uz sve druge nepravde i nejednakosti, stotine tisuća penzionere na rubu je egzistencije jer ne može kupiti kvalitetnu hranu i lijekove. Oni u nedjeljnim popodnevima pjevuše uz radio ”otišo je otac moj polako” ili ”da sam prazan list, potpuno čist koristio bih puno, puno deblji kist, i samo jarke i šarene boje, da napišem ime tvoje i moje”. Kurvini sinovi.