Piše: Nera Karolina Barbarić

„Čeljust je naš najbolji alat za shvaćanje filozofskog znanja. Gađenje je čuvar koji je uvijek prisutan za mojim stolom, strogo nadgleda moje obroke i prisiljava  me da oprezno biram hranu ” – citat je iz jedne Dalijeve aubiografije (bilo ih je više, autobiografije je pisao svaki put kad bi doživio živčani slom!), a prošle je, 2020. godine taj citat izazvao slavnoga Filippa Cogliandra, kalabreškoga chefa, da u kolovozu iste godine večerom posvećenom slikama Salvadora Dalìja – pokrene inicijativu oduševljavanja  nepca i duha i doprinese  obnovi umjetničkih djela u regiji Reggio Calabrija. Filippo Cogliandro, nadahnut djelima šašavog katalonskog  umjetnika, odlučio je i ove godine svojoj Kalabriji, uz pomoć bergamota, krumpira i raznovrsnoga začinskoga bilja, ponuditi najveći kuharsko-slikarski događaj ikad, pod nazivom  L’A Cena Dalì (Dalijeva večera). Chef Filippo Cogliandro podsjetio nas je tako na onu crtu nadrealnog svijeta španjolskog umjetnika o kojoj se vrlo malo znalo, a obilježila je nekoliko modernih umjetničkih epoha…

Svatko zna njegovo ime – Dali – i nema onoga tko nije čuo za barem jedno od njegovih djela. Fantastičan, ekstravagantan, nadaren, lajavac; znatiželjan, ekshibicionist, Salvador Dalí, krsnoga imena Salvador Galo Anselmo, a punoga – Salvador Domingo Felipe Jacinto Dalí i Domènech, markiz de Dalí de Pubol, još više je od toga.  Rođen je u Figuerasu 1904. godine, u znaku Bika (11. svibnja, na datum koji numerolozi tumače kao znak da rođeni na taj dan u mjesecu neće imati potomstva…).  Poput Vincenta van Gogha, ime je dobio nakon smrti starijeg brata. Salvador Dalì rođen je, kako je sam govorio, dva puta: prvi je umro u dobi od dvije godine, u kolovozu 1903., a drugi je rođen devet mjeseci i deset dana nakon smrti prvoga. Bez obzira na uzrok smrti, gastrointestinalnu infekciju ili posljedicu udaraca koje mu je otac nanio u ispadu bijesa, Dalijevi roditelji nikad se nisu oporavili od tragedije i neprestano su razgovarali o mrtvoj bebi. Dajući svom novom sinu bratovo ime, osigurali su da Dali tijekom cijelog života nosi teret krađe postojanja od starijeg brata. Kad bi ga otac pogledao, piše Dali u Autobiografiji, onoj koju je napisao u dobi od 37 godina, „vidio sam svog dvojnika: bio sam u njegovim očima, ali prepolovljen, jedan je bio previše … dugo sam imao krvareću ranu na boku koju mi je nepomičan, utrnuo otac, nesvjestan moje patnje, neprestano otvarao sa svojom nemogućom ljubavlju prema mrtvom djetetu ”. Majka, koju je smatrao idolom, u strahu da ne izgubi i njega, opraštala mu je sve hirove.

U školi je bio buntovnik, uvijek sam i bez prijatelja, odbijao je naučiti čitati i pisati, što se u zapisnicima koledža koje je pohađao tretiralo kao  “mentalna lijenost”. Međutim, s opsesivnom je pažnjom promatrao ono što ga zanima, i crtao. Nakon što je izbačen iz mnogih škola i koledža zbog svog anarhističkoga ponašanja, upisao se u “Escuela Especial de pintura” u Madridu. Ondje je,  potresen majčinom smrću 1921. godine, ušao u svijet zabave, pokazujući prijezir prema predavanjima. Upoznao je tada i divio im se Garciu Lorcu i Buñuela, s kojima je napisao scenarij za nekoliko nadrealističnih filmova. Vucarao se i s Picassom, koji mu je bio „previše divlji“.  Pažljivo je proučavao Hieronymusa Boscha, kojem će se vratiti mnogo godina poslije, ilustrirajući knjigu s receptima – „Les diners de Gala“.

Sa  šest godina htio je biti kuhar, a sa sedam se već vidio u ulozi Napoleona, pa će mnogi u njegovoj autobiografiji iz toga prepoznati ranu pojavu paranoidne shizofrenije, koja će poslije obilježiti njegov način života i, dakako, umjetnost.  No, odbrao je slikarstvo. Godine 1929. u Parizu upoznaje nadrealiste. Kretao se u društvu Buňuela, Magrittea, Cocteaua; Lorca ga upoznaje s Aragonom i pjesnikom Paulom Eluardom; ludo se tada zaljubljuje u Eluardovu suprugu, Elenu Ivanovu Diakonovu, deset godina stariju rusku emigranticu, veliku prijateljicu Else Triolet, Aragonove supruge, i njene sestre Ljilje Brik, žene koja će obilježiti život i poeziju Majakovskoga. S Galom (on joj je dao to ime) doživjet će čarobnu ljubav i brojne skandale. Zajedno oduzimaju dah kulturne javnosti okupljene oko Pariških večeri: ” Jedina razlika između mene i luđaka je ta što nisam ljut  ” – izjavit će Dali tada. Nerazdvojni i preplavljeni ljubavlju, Dali i Gala vucaraju se od balova do večeri, od proslava do posvećenja, od izložbi do ekstravagancija.

Godine 1924. nadrealisti su se okupili kao grupa oko Bretona i nadrealističkog Manifesta, a u ovom se pokretu Dalì našao iskreno i potpuno: bio je toliko uključen u književno značenje skupine da je svojim slikama davao takav oblik kako bi se činilo da je slikarski čin sporedna djelatnost, čak je izumio vrlo osobitu tehniku ​​ koju je definirao kao paranoično-kritičku metodu.

Središte njegova osobnog života postaje Gala. Bila mu je ljubavnica, majka, sestra, muza, menadžer i podstrekač da bez prestanka radi i to je činila iz čiste pohlepe za novcem. Njezin cilj bio je natjerati  slabog, sramežljivog i nestabilnog Dalija, kakav je tada bio, da vrati integritet, omogućujući mu da oslobodi punu snagu svoga genija, prijeteći mu čak da će ga zatvoriti u azil ako to ne učini. U ljeto 1930. prekinuo je s ocem (ideološki i drukčije), pa je ostao bez primanja, ali je upravo tada stvorio svoja najbolja nadrealistička platna. Bijeda je ubrzo postala tolika da ga je Gala natjerala krasti hranu s tržnica. Unatoč tomu, njegova je ovisnost o njoj rasla. Nakon nekoliko godina, s obzirom na česte nadrealističke izložbe i skupne priredbe u Parizu, Barceloni i New Yorku, Dalijeva se ekonomska situacija počela poboljšavati  – toliko da se, siguran u svoj sve veći uspjeh, uvjetovano donekle simpatijom prema Hitleru, otrgnuo od nadrealističke skupine, tradicionalno lijeve. U to će doba cinično reći: „Razlika između mene i nadrealizma je u tome što sam ja nadrealist“. Tako je, eto,  započela faza njegova  velikog osobnog uspjeha, a time i financija, što je Gala posebno cijenila. Međutim, slikar je često padao u duga razdoblja depresije, u izraziti mentalni umor.  Prolazio je i psihoanalitičke terapije, prije svega koda Freuda, ali i kod slavnoga Jacquesa Lancana. Obojicu ih je fascinirao i na stanovit način natjerao da mijenjaju definicije paranoje i shizofrenije…

Ukratko, Dalijev život bio je vrtlog kreacija, počasti i skandala. Poznavali smo slikara, kipara, kostimografa, gravera, filmaša. Pravi scenski i životni klaun, Dali je i nositelj dobrih manira, elitist, koji će se pozivati na visoku znanost, premda znanstvenike nije volio, kao ni umjetnike. Prožet svojim genijem, paranoičnim, zabludnim, provokativnim, ali i humorom, Dali  nosi zakvačeni brk, „ukraden“ od Velasqueza. Živi u luksuzu i požudi, obožavajući lijepe žene, konzumirajući dečkiće, mistične osobe koje traže užitak … Ali iza ludila krije se veliki vrijedni radnik, majstor tehnike, veliki poznavatelj umjetnosti, istinski umjetnik, slikar, kipar, književnik, pjesnik, vječni ljubavnik. I – genij koji je obožavao hranu. Pokazalo se, naime, da je Dali i gastronomski autor iz snova. Proslavio se na otkačenim i potresnim djelima poput onoga na kojem je Citroën ovješen o strop s katalonskom kobasicom …

Dali je prvi pravi mag kulinarske vizualne reklame i otac modernoga gastro dizajna.  Štovao je kruh poput Isusa Krista, čak ga je stavio u središte jednog od svojih najpoznatijih  djela – “Košara s kruhom” iz 1945. (premda se proslavio s prvom Košarom za kruh iz 1926.!). Pečeno jaje, jastozi, rakovi – nastanjuju njegove slike. Ipak, vrhunac svega jest knjiga recepata iz 1973., u izdanju nakladničke kuće Taschaen. Knjiga Les diners de Gala, nastala je ustvari 1972., a hommage je ludim nadrealističkim gurmanskim glupostima slikarskog genija, večerama velikana koji je za svojim stolom ugostio svijet umjetnosti i kulture. Sva najluđa imena svoga doba. Večere koje su se odvijale s vrlo preciznim kodovima, a diktirao ih je sam gospar  Dali. I sve su bile posvećene Gali. Uvijek Gali! Knjiga je, nakon vala koji su pogurali brojni svjetski chefovi (oponašajući dizajn iz te kuharice i stvorivši novi, zapravo  ukradeni stil dizajniranja jela, posebice chefovi haute cuisine), ponovno objavljena 2016., s 320 stranica i na oko 2000 grama luksuznoga papira. Ponovila se i pozlaćena naslovnica, za prvo izdanje koje je Dali, vrteći ukrućenim brkovima, rekao da je pozlaćena zbog čitatelja jer – “umjetnost jedenja mora transformirati u holografski zanos”.

U knjizi je navedeno 136 recepata “posvećenih užicima okusa”, koje su proizveli najpoznatiji kuhari iz doba Gale i Dalija, chefovi vrhunskih restorana koje su posjećivali: La Tour d’Argent, Chez Maxim’s, Lasserre, Le Train Bleu. Ukratko, 12 ludih poglavlja o prigodama, delirijima, bojama i s autentičnim ilustracijama, predstavljenima u nadrealnom tonu, s divljim “daliesque” (dalijevskim) nazivima poput: Stisnuti prinčevski hir ili egzotična jela dragog jastoga …; Kanibalizmi jeseni ili jaja i plodovi mora; Deoksiribonukleinski atavizam ili povrće… Recepti su jednostavni do najsloženijih, ali svi dostižni.

Nadrealistično zamišljen jelovnik i danas bi se mogao pojaviti na nekoj večeri:  snobovski i zastarjeli recepti, uz scenografiju iz nekog drugog vremena,  rableovski su sladostrasni, prepuni proždrljivosti, umjetnosti i senzualnosti. Jer, zašto se ne usuditi kušati jelo preuzeto s jelovnika posluženog 1971. u Persepolisu iranskom šahu i njegovim gostima, poput “carskog pauna ” ili “prepeličjih jaja s biserima Bandar Pahlavija “, recepta u kojem su zrna kavijara, 30 grama po osobi. Ili, spraviti diskretnijeg “peruanskog raka ” i pojednostavljeni “gratin od celera” . A može i  „ovčetina s porilukom”  ili  „pire od Afrodite”. A onda za desert drmnuti “Venerine bradavice”.  Tko bi to mogao smisliti bolje od Dalija?

Ova kuharica zapravo je knjiga o umjetnosti i povijesti, jer nas uranja u luksuznu kuhinju iz drugog vremena, kada kuhari nisu bili influenceri, nisu sastavljali sljedove s profinjenim postavkama, raskošne poput mrtvih priroda. Upravo zato, valjda, knjiga je osvojila u ponovljenom izdanju Figaro Grand Prix 2016. du livre gourman. Premda je prvo izdanje tiskano u samo 400 luksuznih primjeraka, Les diners de Gala zbirka je ideja, vizija, vizualnih, senzornih i ukusnih mješavina zatvorenih u nečem „običnom“ kao što je knjiga recepata. Dalì opisuje i ilustrira specijalitete koje voli Gala: egzotična jela na bazi žaba, puževa i drugih sastojaka afrodizijaka. A knjiga je bogata ne samo receptima, već i prikazima i djelima umjetnika te fotografijama posebnih večeri koje je volio organizirati s Galom. Gotovo dokumentarni prikaz jednoga vremena…

Dalijeva opsjednutost hranom u slikanju dogodila se u vrijeme kada je postupno uranjao u elitizam i fašizam. Jedno od najznačajnijih djela toga razdoblja, u kojem dominiraju tjeskoba i teror, jest Predosjećaj građanskoga rata, slika poznatija kao Meka gradnja s kuhanim grahom, naslikana 1936. u Parizu. Zbilja zastrašujuća slika: na ravnici Aporde leže raskomadana tijela, na tlu skupljen roj čudnih mineralnih konkrecija, kostiju i – kuhanog graha. Svugdje nasilje i tjeskoba, strah i zlostavljanje, baš kao i za vrijeme rata.

U tridesetima prošloga stoljeća  Dalì se često seljakao u London, Italiju, Pariz i Ameriku kako bi izbjegao građanski rat. Od 1940. preselio se u Ameriku s Galom. Zrelo je počeo prihvaćati njezine ispade s ljubavnicima i,  postavši svjestan svoje stvarne mentalne snage, to je  i pokazao. Međutim, našao se u središtu skandala zbog sve bizarnijeg ponašanja, razvijenog svjesno da se zaštiti od svijeta koji ga je prestrašio: kao i pri rođenju, Dali je bio podvojen –  na paranoičnog umjetnika i, drugog, oštroumnog poslovnog čovjeka. Iz brojnih kontakata koje je Dalì imao s psihoanalizom, rodila se ideja kako ističući „ludilo“ može to isto ludilo prikriti i još zaraditi.  Što se dopalo Gali.

Krajem četrdesetih godina Dali i Gala vratili su se u Španjolsku, a slavnog slikara počeo je mučiti problem kako ne izgledati staro za novu generaciju slikara  kojima je nadrealizam bio povijest, a apstraktni ekspresionizam budućnost. Kada mu je 1950.  umro otac,  počeo je slikati uglavnom platna s klasično-religioznim i znanstvenim temama, predstavljajući predmete nuklearne fizike, atome,  DNK.

Početkom sedamdesetih njegova je veza s Galom polako počela propadati: pogođena bolešću, Gala se našla u strahovima koji su se pojačali nakon smrti njezina ljubavnika. Umrla je 10. lipnja 1982. godine, a Dali je doživio još jedan od svojih živčanih slomova. Onda se oporavio, pa 1987. godine ponovno krenuo nizbrdicom: više mu nitko nije došao u posjet, zatvorio se i živio u trajnom stanju polusna. Hospitaliziran je u brojnim klinikama, bolno je živio do svoje smrti, 23. siječnja 1989. u Figuerasu. No, nakon njegove smrti otvorena su pitanja je li Dali bio nesvjesno ili namjerno lud? Je li njegova gastro crta uvjetovana bolešću ili je izvorna?

Povezanost Salvadora Dalìja i hrane jedinstvena je i vrlo složena, a objašnjava ne samo njegov način stvaranja umjetnosti, već što je još važnije, njegovu osobnost. Kritičari danas tvrde kako je njegov odnos prema hrani u umjetnosti potaknuo nadrealizam. Dalì je pripadao figurativnoj strani pokreta, koja je (po Apollinerovim, a ne Bretonovim zamislima!) unosila hranu kao važan motiv umjetnosti. Nadrealizam je ustvari tijesno povezan sa svijetom hrane, ali je i, poput Dalija – paranoičan, jer se očitovao u velikoj važnosti koja se pripisuje izboru sirovina koje su morale doseći najviše razine, ali i simbologiji povezanoj s hranom i njihovom potrošnjom. Da bi poveznica sa suvremenim trenutkom bila jasnija, veliki svjetski chefovi, poput nadrealista, cijene vrijednosti hrane po levelu proizvodnje, izgledu namirnica i dizajnu tanjura, odnosno jela. Tko je 1930., pa ni 1973. godine, mogao zamisliti da će ludi slikar postati guru food dizajna početkom 21. stoljeća?
U svom Dnevniku, umjetnik osobno svjedoči o odnosu prema hrani,  koji je pomalo apsuradan, jer govori  da se sjeća svoga života u majčinoj utrobi: “Pretpostavljam da se moji čitatelji neće sjećati ili samo vrlo maglovito toga vrlo važnog razdoblja svog života prije rođenja koje je prošlo u majčinoj utrobi. Ali ja se sjećam; toga se razdoblja sjećam kao da je bilo jučer.” Zato je, misle kritičari, bio fokusiran na jaja (pržena jaja…). Druga vrlo važna hrana za dalija bio je kruh: ako su jaja bila simbol unutarmaterničnog života, kruh mu je bio zemaljskog i istodobno božanskog života. Kroz kruh kao temeljnu hranu za ljudsku prehranu umjetnik je odlučio stvoriti svoju osobnu revoluciju, koju je nazvao “Revolucija kruha”. Kad je stigao u Pariz, počeo je dizajnirati beskorisne nadrealističke predmete s kruhom. Kraj ove ekstravagantne revolucije dogodio se 1934., kada je dolaskom u New York s broda sišao s golemim komadom kruha ispod ruke, što novinari nisu primijetili, a umjetnika je to ražalostilo.

Dali je bio strastven u kuhanju. Štoviše, razvio je vlastitu gastronomsku mistiku. Na fotografijama u kuharici „Les diners de Gala“ (u slobodnom prijevodu Večeri kod Gale) Dali pozira ispred stolova nakrcanih pripremljenim jelima i poredanim kao za kraljevski banket. Prilika je to ujedno da danas vidimo koliko se kulinarska estetika promijenila u pedeset godina.

Što danas ta knjiga znači u svijetu umjetnosti i gastronomije? Najprije, omogućuje nam da malo bolje razumijemo psihu toga hladnog nadrealista, kojeg ovdje otkrivamo kao pohlepnog, gotovo rableovski raskošnog. “Sve vrste hrane općenito pripisujem bitnim estetskim i moralnim vrijednostima” , objasnio je jednom Dali. Knjigu je napravio da bi se dodvorio Gali, koja je bolovala od Perkinsa i bila ljuta na cijeli svijet, pa i na činjenicu da joj, kada je zapala u bolest, nisu bili blizu mlađahni ljubavnici nego ludi umjetnik. U trenutku nastanka knjige, on je već sredovječni čovjek, bogati umjetnik, koji je jeo u najljepšim francuskim kućama. “Što se tiče visoke kuhinje, ona nije dio moje izvorne prirode, već moje duboke, ukrasne, nadjačane prirode, neophodne za raspoređivanje genija u rijetka područja čiste estetike” , povjerio  se medijima.  Ta knjiga, koja je prema „geniologu“ Pierreu  Roumeguèreu (stručnjak za Picasso, Freuda i Dalíja), govori o Dalijevoj “gastro-estetici”, prije dvije godine na jednoj je aukciji postigla cijenu od 25 tisuća dolara (!).

Salvador Dalí volio se koristiti gastronomskim objektima kako bi se izrazio, ali znao je to i verbalno upotpuniti:  “Mi nadrealisti smo dobra hrana … Mi smo poput kavijara”. Na jednom mjestu je napisao i da je “u cvjetači apoteoza paranoične moći”, ili da je ” špinat amorfan poput slobode”, ili – “volim žutu boju jer je boja bjelančevina i oksiribonukleinske kiseline”. ..

Volio je sir camembert i temu te slike smislio je nakon jedne večere završene s komadom camemberta. Za njega je trulost, na što aludira snažni miris toga sira, predstavljala konvencionalnost, sentimentalnost i razboriti romantizam. To kažu kritičari… Dalí se gnušao mekane ili bezoblične hrane koja se kuhanjem lako uništi. Zato nije volio špinat, ali je volio  školjke, posebno rakove, jer su imali potpornu strukturu, koja im je omogućavala da zadrže oblik čak i nakon kuhanja. To mi je prihvatljivo…

Unatoč svojim izjavama koje su se mnogima činile “skandaloznima”, Dalí je zapravo bio ljubitelj jednostavne hrane, posebice tipične narodske hrane Katalonije. Volio je svježu ribu, netom ulovljenu i kupljenu na obali kod ribara iz Figuerasa.