Promjene su danas najpopularnija riječ. Nebitno je što se iza nje nalazi, jer je ta riječ sama po sebi zadobila nagovještaj koji računa na to da je neminovan. Na Wikipediji i sličnim servisima, uz promjene se redovito ističe kako su ”velike” ili ”duboke”, što sugerira na ozbiljnost, jer eto, iste nisu opisno niti ”male” niti ”plitke”.

U našem glavnom gradu koji godinama sve više ističe jednu sumornu kafkijansku narav gotovo na svim nivoima socijalne piramide mnogi bi za promjenu poželjeli prvenstveno terapeutsku skrb.
U literaturi to bi bila promjena usmjerena protiv drugorazrednosti i prosjeka oličena sveprisutnom pseudo-artističkom mitomanijom i kompleksom manje vrijednosti. Naime, kakav to moraš biti pacijent da se pronalaziš u nepreglednim naslovima stvarnosne poezije i proze napisane na temelju lošeg životnog iskustva. Naša gubitnička književnost samo sentimentalizira svakojake gluposti i promašaje, lažne nedoumice drameći nad bijedom vlastitih aktera. Nema naravno tu težine jednog Kafke ali zato ima patologije pa mnoge napisane stvari liče na više na povijest bolesti i neko fantastično sredstvo za ispunjavanje želja nego na književnost. U Freudovo doba psihijatre su nazivali alienistima zaduženim da pomognu osiromašenom duhu.
No, ne brinite, ozbiljnog posla ustvari nema jer je izopačenje gotovo institucionalno i nema jasne vizije oslobođenja od postojećih shema. Ikonostasi naše književne scene, pisci koji su važni a nisu napisali niti jednu knjigu, kroničari koji svoje žvrljotine nazivaju romanima, pjesnici koji ne bi znali pisati stihove da na tastaturi ne postoji tipka enter, i dalje će biti prvi na svim vidicima aparatčika u kulturi, kao i do sada.
Sva je, dakle, nesreća u tome što se ”promjene” neće dogoditi gdje i kako treba. A bilo bi lijepo kad bi ti isti oslobodili libido kad se već i tako nalaze u situaciji kurvi u samostanu. Literatura će i dalje biti sluga malih mitova, neke male koristi, sitnog probitka, lakejska i udvornička, kao što je bila i prije. Dapače, udvornost se već dugo posve besramno nameće kao ideal. I što ćemo, na kraju, promijeniti? Moj profesor Sutlić obično bi u pogodnoj prigodi izrekao sljedeću maksimu: ako ne možemo promijeniti svijet, promijenimo birtiju.