Plovio je dugo. Kroz snove, kroz sjećanja, kroz košmare, kroz oluje, magle velikih voda, kroz valove i pjenu toplih mora. Na drugoj obali, u sjenci platana, sjedjela je djevojka. Garava, očiju vranih. Ličila je na Arundati Roj, možda ipak na lik iz onog njenog romana. Nije bio siguran. Podigla je pogled i prazne pregršte.

– Čekala sam te, dugo. Nemam više svoje rijeke. Ostala je daleko.

Vjetar je zazivao daljine..

– Jesi li stvarna ili odbjegli lik iz literature?

– Kako si glup, pa u čemu je tu razlika. Da ti nisi sanjao i da ja nisam sanjala, nikada se ne bismo sreli. Mi smo stvarni samo zato što smo u istom trenutku sanjali isti san – rekla je.

Nokturno.

– A ti plavooki dječače, gdje si ti lutao, kako si izgubio svoju rijeku – šapnula je i podigla mu val kose sa čela.

Tišina.

-Čuješ li, vjetar šumi tiho, ispod glasa, za izgubljenim rijekama- rekao je.

Osmjehnula se, nadmoćno kako to djevojčice umiju. – Šumi nama, mi smo se izgubili.

Gledali su se u oči, dugo, kao u filmovima. U istom trenutku dokučili su tajnu, može to u snovima: – Izgubili smo se, da se nađemo.

I krenuli su, s pregrštom mjesečine, za žuborom rijeka. Da traže sebe.

***

To da znaš,napisao je Omar Grabovac, u pismu koje nikada nije poslao, samo je priča  istinita. I ono u njoj da sam te našao na drugoj obali, u sjeni drveta kraj velike vode. I da sam znao da si to ti po pramenu kose na mjesečini, poslije toliko godina. I istinite su i naše stope u pijesku, na kraju priče. To što sam ja literarni lik jedne priče, a ti druge i to što se naši autori nikada nisu sreli, ne mijenja ništa. To su samo životne tehnikalije. Prolaznost. Koja nas, zaštićene u riječi,  u znaku, ne može ni okrznuti.