More je mjesto gdje počinju i gdje se završava­ju zemaljski jadi, ono je pulsirajuća
modri­na, vječito stanje ljudskih nesreća i sreća, u vremenima mudreno beskonačjem suza stoput opla­kanih sinova. Zato je more nepitko, ali je za ranu korisno, u Kastelovim stihovima.
Ja mrzim more i vode velike, naročito one tihaje, i, napokon, vode brzice. Ali volim pjesme Kastelove.
Za mene, odsad, more postoji u knjigama druga Borisa i nikako me to ne plaši. Zapravo, ono neka se ne plaši mene, kontinentalca, koji vodu čuva u lavoru, za rane, kao hamajlije. Kao što ja sad, za učin dobru, čitam ove pjesme ili s dlana na dlan preturam bisere, čiste suze vremena. Odsad volim more, kao ono malo vode na dlanovima kojim se umivam. Valja se, kad se može, umiti stihovima. Ne svačijim, nego ovim, Kastelovim. Mornar je onaj koji se ne vraća, jer je svuda. Boris Kastel je mornar na stihovima, na krilima svih vre­mena.
Gdje ima mora i okeana, tu ima i Bogova. Zlih i do­brih, moćnih i svemoćnih. A takav je i Boris pjesnik, moćan i velik. Vječan kao Mediteran.
Neka mi oproste mora i okeani, ti Borisovi konti­nenti od suza i ljepote, od pića i rana. Prošloga i budu­ćega sna. I ja, iz ovih stihova, iz ovih dušinih stopa, idem u mornare, uzdignuta čela. Ja, prašinar, tragom veličajne riječi – dižem jedra. Pa ako dojedrim!
Oslobođen, da uzletim na Kastelovim veslima od riječi, po morima čistog duha. Ne bojeći se ni dubina, ni visina. Blizak Kastelovim nebesima. A pjesnik nikad ne odlazi, on je uvijek u dolaženju.
Vjesnik spasa, onoga spasenja u očima Česlava Miloša, Kavafija, Seferisa i Montalea.

Šaban Šarenkapić

Impresija o knjizi Borisa Jovanovića Kastela Ako dojedrim (JU Narodna biblioteka Stevan Samardžić, Pljevlja, 2021)