Na Poreštini imaju tako jedan zgodan običaj, u sezoni se bankomati raznose eksplozivom. U svrhu pljačke, naravno. To su iz praktičnih razloga uvijek malo izolirani bankomati, na periferiji, i kad budu razneseni, banke zaključe da to mjesto nije povoljno za bankomat, tako da ga postavi bliže centru. Kako moja mama ne koristi online bankarstvo, i ideološki je protiv toga, svake subote se vozimo na dva bankomata, da u dvije banke provjeri stanje računa. Ti bankomati na koje idemo moraju biti zaklonjeni od sunca, jer ništa ne vidi na blještećem ekranu. U potrazi za bankomatima koji ne blješte i koji (još) nisu razneseni, valja i izbjeći centar grada, jer su gužve, skup parking, i nikako se ispetljati van.

Jučer su digli još dva bankomata. Ne piše koja, ali kladim se da je jedan sigurno “naš”. Inače, to je vrlo interesantna i stručna vrsta kriminala, jer mora biti dosta komplicirano rasturiti čelik, a sačuvati papirnate novčanice. Zanimljivi su i ljudi specijalizirani za bankomate, ali imam dojam da ih policija nema često privilegij upoznati, i proučiti njihove sigurno živopisne biografije. I običaj je sam po sebi interesantan, mogao bi ući u jednu od turističkih ruta, gdje bi se objašnjavala povijest i tehničke vještine ovog zanata. Ali sve je ionako podređeno turizmu, i uopće se ne vodi računa o javnom interesu. Kakvog smisla ima inzistirati na miniranju upravo u selima, gdje žive gospođe kojima ništa ne može poljuljati vjeru u instituciju bankomata iz kojeg izlazi papirić s potvrdom, pa makar svake subote u tamnoplavom Cliju iz Mad Maxa vijugali od eksplozije do eksplozije?