Već krenem pisati objavu, pa odustanem. Hoću kratko, ali tema vuče na dugu obradu i potankosti. Krenem sažeto i metaforički, shvatim da premalo ljudi to razumije, hvatajući se za doslovnost, kao prvu (temeljnu) jezičnu razinu. Pokušam aforistički ili satirički, vidim da se čita samo prvi dio rečenice a poante da uglavnom izmaknu. I na kraju, dođu one stare muke s humorom: humor se gubi, nema ga ili je prizeman, grub, trapav, rogobatan, jezično nedorađen i neuglađen, čak glasnovićevski vulgaran. Budući da je humor vrh jezične prakse (kao i poezija), da proizlazi iz paradoksa, da traži invenciju, elokvenciju, jezičnu ekvilibristiku, naravno da ga posjeduje izbrojivo malen broj ljudi unutar stanovitih skupina. Zaključujem da ga je najmanje među političarima, što odaje “štreberski kod” i žestoku ambiciju, ali malenu nadarenost za bilo što, kompenziranu visokom dozom egocentričnosti. Jezik nekih krstičevića, radmana, beroša, markotićki, jandrokovića, plenkovića, te cijele bulumente adoranata i sljedbenika, zapravo je začuđujuće neslušljiv, neretoričan, neslikovit, presušen, učmao, uspavljuljući, šupljikav, nedotupav, zbrdazdolan, nakiseo kao napoj i sluzav od fraza, po kojima se pozornost poklizne, kao na staro korito, glenjivo od algi i bakterija.

Očaj jedan, kazna za uši i duh, zbog čega ne želim ni započeti ni razvijati misao koja me spopala u trenutku slabosti.