Mogu još valjda pisati knjige, ali socijalno više nisam u stanju nositi tu ulogu, ulogu “pisca”. U najekstremnijem primjeru, lokalni fenomen izgleda tako da ljudi posvuda fotografiraju vlastito ime, i to dijele na društvenim mrežama. Ako je u pitanju literarni časopis, kadriraju, grozničavo “kropaju”, vlastite tekstove, i postignuća. Nisu nužno narcisoidni, samo su dresirani da se moraju “prodati”, jer je konačno nastupio “kapitalizam”. Naravno da je sve to priglupo, moguće se je prodati isključivo “vlasti”, pa onda pisci, a izdavači pogotovo, postaju “prijatelji” vlasti. I “prijatelji” bilo kakvih autoriteta uopće, koji dodjeljuju lovu. A to je svijet eliptičnih rečenica, oni koji bi morali biti razgovijetni ne govore, samo povremeno mumljaju. Gdje su novci, festivali i komisije, umišljam da se pitaju pisci znatno bolji od mene, u toj mjeri opsjednuti vlastitošću da ne primjećuju da je novinar koji im svaki dan sjedi u publici dobio otkaz. Nije li ovo raj, Havaji, nije li famozan naš urednik koji je zauzeo četrdesetosam funkcija, ali se silno uvrijedi kad se to spomene? Nije li dovoljno što smo upravo plakativno i dosadno politički korektni, u toj svojoj poeziji i prozi, nije li to posve dovoljno za stipendije, komisije, i idiličan odnos prema autoritetima, s kojima smo u svakom trenutku spremni napraviti selfije, jer nikad ne odbijamo šanse?

Negdje iza sebe, u gradu nad čijim smo ugođajem kontemplirali ali je u fokusu fotografije bila naša nesumnjivo genijalna glava, novinar u publici otpušten je. Nevažno lice, teško je raspoznati ljude kad si državno slavan. Valja se posvetiti prekrasnim uspomenama. Gdje su nas to ugostili? Jesu li još negdje dobili lovu da rezidiramo primjereno vlastitoj reputaciji?

I tako. Bilo bi divno da je dovoljno biti gluh, ali nužno je biti glup.