SAN O PROŠLOM ŽIVOTU

ovaj mrak i gust je i dubok
pet hiljada i dvjesta godina
roje se odozdo i naviru suglasnici
mekani I hrapavi Po tijelu po puti
Postrojavaju se kao srsi Možda to nije rođenje
Možda je to ista noć zrenja za sve voće svijeta

I ja bivam njihovo sjećanje
na Sunce što je samo jedno
umirati znači prepustiti se Jednoti
svim dodirima da se Prisjeća sebe
Stopalo dotiče vrhom čelo, vjeđe, obraz, usne
noga je bila otkad je Svjetlosti noga Artemide

milion puta blago savijena u koljenu kao veče
što je milion puta započelo u blagoj svijenosti
sunčanih zraka preko svoda Ovim
lukom kojim OdIskona vri strijela
zovu je Vrijeme I broje kao
da nije jedna ista ko da ima

dionice i još mjerljive Veće
manje i najmanje A ona leti
još od Prvog nepojmljivog bljeska
zlatnog luka I drhtavicu zgusne na
vrhu sve zadihanost slijedeći i nakostrješenost
Tu sam stao I tu pao gdje me je probola Svega

gdje me je Posjela u nutrini
gdje me je opržila u Dubini
Lovkinja Boginja i valjda sam bio
ne mogu se sjetiti i bio je taj miris
zapah blizine A glatkoća ramena me pritiskala
Presavijenog I prsa tako blizu usnama srndaća