Nenad Popović: ”Život s njima”, Durieux, Zagreb 2021.

Netom izašla Popovićeva knjiga članaka i eseja anti-terapijskog naslova ”Život s njima” zasigurno ima velikih izgleda postati upečatljivom lektirom društvenog, intelektualnog i kulturnog balkanskog, hrvatskog, jugoslavenskog, socijalističkog, post-komunističkog, neo-fašističkog, šovinistički nacionalnog, novo-demokratskog, ponegdje i europskog fin de sieclea, odnosno nezaobilaznom knjigom i svjedočanstvom o ta tri desetljeća od kako su se stvarnosti napuštajući dvadeseto stoljeće stubokom promijenile. Čitajući Popovićeva briljantna zapažanja o karakteru i duhu novog vremena, ali isto tako i onog nestalog, jednostavno mi postane žao što u ovom fragmentiranom svijetu ne postoji bilo kakav ozbiljni kontra-kulturni amalgam kojem bi to štivo postalo nadahnuće ili bar proširilo spoznaje i tako više doprinijelo nužnom prosvjećenju. Danas kada ne postoje veliki književni naslovi, jer njih su u književnosti zamijenili veliki komercijalni naslovi, ipak još postoji tu i tamo ono što nazivamo veličinom intelektualne hrabrosti. Upravo nju autor obilato ispisuje na ovim stranicama ne mireći se s ratom i njegovim uzrocima i posljedicama, nedostatkom svijesti, intelektualnim siromaštvom, povijesnim padom i kulturnim nepravdama te brutalnim socijalnim podjelama, naravno, ni s akterima tih problema. Sigurno je kako utjehu zbog svega toga neće pružiti izvrsna naslovnica knjige na kojoj je freska Ludovica Seitza ”Priča o Mariji” iz svetišta Santa Casa u Loretu, ali će ona ipak uputiti na to da se temeljitije pogleda vlastita kuća i ono što je ustvari postala njezina priča, sada prelomljena u povijesnim epohama

U svojoj simboličkoj asocijativnosti ”Život s njima”, iako nije dnevnički zapis pa na drugačiji način dokumentira prošle događaje, vuče na čuvenu knjigu Josipa Horvata ”Preživjeti u Zagrebu”, napisanu za vrijeme vladavine NDH-a i Ante Pavelića. Taj dojam naročito prati prvih stotinjak stranica gdje Popović raspravlja o fenomenu desnih intelektualaca koji izgleda zakonito uvijek ”procvjetaju u doba strahota’,’ bilo u njemačkim pivnicama ili hrvatskim i srpskim krčmama. Kao i u svakoj ”revoluciji’ tako i u ovoj hrvatskoj na koje se tekst prvenstveno odnosi po srijedi je nesreća, njezino osjećanje koje je kod akter predstave uvijek u vezi s osobnom žrtvom ponajprije vlastite unutarnje autonomije, a kako bi se ”revolucionarno” došlo do lonca i žderalo, dobilo uniformu ili crno odijelo, drvene cokule zamijenile kožnim cipelama iz Astre, manje ili više pompozno u činu ”brigadira”, ”generala”, ”direktora”, ”savjetnika” (itd.), služilo spasu esencije same te promjene. Dakle,ostalo posve neplodnim i ispraznim ali zato s velikom pozom pri bespogovornom služenju umišljenim svetinjama; predsjedniku Tuđmanu, bivšem jugoslavenskom generalu, kadroviku JNA i Partizanovcu, obnovljenoj imaginaciji NDH, Europskoj Uniji, uostalom, svejedno čemu ako je po srijedi takva sveta služba.

Popović veoma slikovito i ironijski poticajnom tematizira desne intelektualce i njihovo okruženje. Tako su sva poglavlja u knjizi o njima određena nekim tipičnim karakteristikama koje se navode i iščitavaju iz brojnih konkretnih primjera: desni intelektualac kao konformist, fundamentalist, etički pospremač, rasprodavač, srednjak, za svaku priliku, karizmatik, gubitnik i tako dalje i tako šire. Njima je u tom ešalonu lica i naličja pridodan i ”popratni personal” veliki hrvatski ljevičar. On je neka vrsta isprike nacionalnog kulturnog modela, jer kaže se kako Veliki hrvatski ljevičar za kojeg se zanima javnost i mediji, isto tako kao i desni intelektualac, ne radi ništa i nema ništa. I jedan i drugi imaju samo HDZ.

Središnje poglavlje knjige ”Svrha slobode” opisuju se neuspjesi intelektualaca sa svih strana. Talentirani sveučilišni profesor s dobrim pedigreom nakon promjena i kapitalnog ustoličenja biva ubrzo smijenjen jer je predlagao previše korisne i logične stvari za napredak. Talentirani i obrazovani pisac psihoanalitičkih eseja veoma cijenjen u zemlji u kojoj se školovao i odrastao nakon osamostaljenja dolazi ”doma” donoseći pozamašan tekst etno-psihoanalize: o kolektivnoj povijesnoj traumi Hrvata. I to je, kao i svašta drugo, naravno, ostalo u ”gluhoj sobi”, a kad je umro nije u domaji bilo ni nekrologa. Od svih tih primjera pokušaja intelektualaca da se nešto uradi i krene kako treba, pospremi ili bar zglanca, novoj klasi koju Popović smatra najvećom kočnicom slobode i napretka, ništa im nije bilo dobro. Naime, sve što bi dovelo do pomaka prema naprijed razgačilo bi te nove generale, barune, tajkune i sitne ribe i njihove potomke, pa je unaprijed osuđeno na propast.

Posebnu nadahnutu problematiku čini Popovićev veoma iskreni opis lijeve intelektualne scene koja je naočigled okopnjela nemajući narodu što za reći. Stoga naslov poglavlja ”Kad jaganjci utihnu” pogađa u biti stvari, naime, u prirodu groteske. U sumraku hrvatske socijalne-demokracije odavno su pogubljeni osnovni postulati. Koprcanje i briga za prehrambene navike nekako su glavne osobine pognute šije današnjeg SDP-a i pratećih fenomena. Ljevičarski kič, ishlapljele poze i promašene poruke neusiljena su prevara nekadašnjih, nekom još svježih ideala. Na primjeru Snježane Banović i njenog zalaganja na Iblerovom trgu da SDP pomogne da se za vrijeme vladavine Hasanbegovića u Ministarstvu kulture obnovi Kongres kulturnih radnika u Hrvatskoj i pokuša ustanoviti jedna vertikalna kulturna politika, a što je SDP na kraju odbacio dijagnosticiran je ustvari portirski fenomen ove političke partije odnosno nemogućnost da izađe iz svojih ograničenja. U tom kontekstu spominje se Grassov junak Oskar Matzerath, grbavac. Naime, kad je došla demokracija i osjetilo moguće oslobođenje, ovome su, veoma bolno, počele rasti kosti.

Neke bi se stranice u Popovićevoj knjizi mogle nazvati i moje privatno Jugoslavenstvo, ili prirodno možda. Malo gdje sam pročitao tako kompleksno štivo, puno poruka i misli koje nastoje na jedan pošten (ponegdje u smislu poštene inteligencije) razmotriti što se to dogodilo s našom Jugoslavijom, naravno, ne samo u vezi njenog političkog bića već u smislu civilizacijskog horizonta kojeg je ona pružala. Bez ikakve patetike raspravlja se o obje Jugoslavije, ali još više o principu nade koji je u onoj drugoj omogućavao prostore slobode mimo i unatoč vladajućoj kasti i njezinim interesima. Tu se susreće Jugoslavija kao autonoman europski subkontinent prepun vlastitih svojstava i pravila, odmaknut od kažnjeničkog socijalizma istoka i depresivne malograđanštine Zapada. Nešto što je i ”odbojno” i prihvatljivo”, nešto što je nestalo ali s obzirom na kulturni horizont još se dobro vidi i poznaje.

Posljednje poglavlje ”My own private Idaho” zanima se vječnim fascinacijama koje proizvode susreti urbanog i ruralnog, pametnog i glupog. Kulturnog i seljačkog, civiliziranog i tek političkog (politikantskog). Nema veze jeli se pri tome radi o Začretju, Lici, Predsjedništvu RH, Hrvatskom Faustu ili Dinamu. Apsurdan karakter možda je jedino pravo obilježje onog što prihvaćamo ili osjećamo kao svojevrsnu domaju, kao prostor onog Idahoa u kojem smo odrasli i stasali i koje je prepoznavanje onog bitnog što nas određuje. Popović je tu beckettovskih osjećajnosti, pa sentimentalno ili ne, na kraju razvija toponime apsurda. Uostalom, zar nismo svi mi, kako i naslov knjige sugerira,  iz Idahoa.