Postoje situacije u kojima dodirnemo dno, i tada znamo da se nešto u nama srozalo, izgubilo, da se dio našega bića nužno promijenio i teško da ćemo se vratiti svojoj mjeri, svojoj prvotnosti, vrlinama u koje smo vjerovali i koje smo razvijali. Velika je tuga, teret i tjeskoba raskinuti prijateljstvo, izgubiti pristup uspomenama, koje su nas uz jednu osobu vezale. Teško je ostati prikraćen za zasluženo priznanje, neshvaćen u svojim pothvatima, neprepoznat u rodnom mjestu, zanemaren i izdan u vlastitom cehu, potopljen u nekoj ambiciji radi nelojalnosti bližnjih, lažno optužen od voljenih, krivo pročitan od pametnih i od malovrijednih proglašen za “njihovoga”.
Sve to, čini da se čovjek osjeća malodušnim. Nebo postaje tmasto i neprozirno, dimenzije sobe, radnoga stola, police s knjigama, smanjuju se kao u Vianovim romanima, mravi nadiru u povorkama i kupe naše stolne mrvice, rukopis nam se iskrivljuje, nemamo teka, u noći dobijemo boru koja je nepopravljiva, starost nam se zlobno ceri iz zrcala, obznanjujemo sebi i drugima da je naše zdravlje relativno, želimo se povući u posve mračni i nevidljivi kut, puštajući silama dna da nas se konačno dočepaju. S pozicije dna, i mi vidimo druge drugačijim okom, oduzimamo im davno dodijeljene kredite, ustanovljujemo da bez njih možemo, hvata nas nervozno nestrpljenje kad progovore, preskačemo redove u njihovim porukama, govorimo sebi da su također stari (starost ne volimo), da su nas samo nužnost i slučaj privezali uz njih davno, u drugim okolnostima, te da zapravo nikome ništa nismo doživotno potpisali u knjigu Vječnosti.
To su, zapravo, otrovne pare, to je blato dna, kad iz nas govore povrijeđenost, očaj i frustracija nepravedno ispljuskana djeteta, koje su drugi prokazali iz zlobe ocu “kratkoga fitilja”, pa kad je kazna već pala, ustanovljuje se nevinost žrtve, i bez isprike se ide dalje, ne mareći za ožiljke. Uvijek kad osjetim približavanje dna, kad prepoznam “mračnu silu” i nastranu emociju “uzvraćanja po mjeri”, nastojim se oteti, s mišlju na kozmičku pravdu, s osjećajem da sam imala sjajnih dana i velikih darova, te da intenzitet u kome živim ne dopušta “ukopavanje stopala” na jednom mjestu, u jednoj situaciji, koja bi me dugim raskapanjem i razglabanjem povukla još niže i prizemnije. Radije učinim neko dobro djelo, pišem nekome nešto za sevap, poklonim stvar uz koju sam se pretjerano vezala, oplijevim fizičku ili duhovnu gredicu, ispričam se osobi vrijednoj pažnje za neku nenamjernu grubost ili promašaj.
Ne želim da me dno obuzme i onesposobi za teške zadatke, za izazove, avanturizam, za život kako ga ja shvaćam od svojih svjesnih početaka. I uvijek mislim na Gotovca, jednoga od mojih istinskih učitelja, koji je govorio kako je “najljepše boriti se za izgubljenu stvar”. Možda nemam istomišljenike u ovom vremenu, ali to nije važno. Imam sebe, imam vlast nad riječima, imam nekoliko bića kojima sam još potrebna na njihovom životnom putu. S malo nepotrebne taštine, možda bih mogla reći da imam djelo iza kojega stojim i koje će me nadživjeti.
Stoga uzimam zrak u pluća, odbijam se stopalima od podloge i počinjem izranjanje. Ispitivanje dna i njegovih specifičnosti velikodušno ostavljam drugima.

21. lipnja 2021. Flora Green