Kad nekoj bosanskoj priči sa dna bosanske kace ne znate porijeklo ni ime autora, a ona je toliko bosanska da se po svemu – jezik, humor, gorčina, gruba šala na vlastiti račun i na svoju štetu, a sve opet nekako u slavu Života – baš po svemu vidi kako ne može biti ničija drugo nego bosanska, onda znajte da je to izmislio i u svijet pustio kao da je narodno – Nedžad Ibrišimović, jedan od najznačajnijih i najvećih južnoslavenskih pisaca što ih je Zemljica Bosna dala i rodila.

Nedavno sam ovdje, ne navodeći mu imena, svoje kazivanje započeo Nedžadovom sentencom o skromnosti: skromnost – to je znati gdje ti je mjesto ! pa se na to nenavođenje malčice kao ljutnuo autorov stariji sin. Evo mu ovdje izvinjenja, a pride dodajem jednu od bosanskih priča koju pamtim pedeset godina a da joj ne znam porijeklo ni ime tvorca. Pa je zbog toga smatram Nedžadovom.

Bio u nekakvom selu nekakav imućnik, čovjek zbog nečeg vazda nasmijan, blag i darežljiv gospodar, ali mu naročito milo bilo nešto jako nevaljalo: od mnoge služinčadi odabrati kakvo mlado žensko čeljade pa činiti s njome sve ono što zdravo muško čini s lijepim i mladim ženskom. Svi znali sve, ali se Gazdarica, žena imućnikova – takav je to vakat bio – nije usuđivala svome čovjeku ni riječi jedne zucnuti. Dok u one Sirote ne poče stomak pod zube rasti, a selo razveza jezičinu da se sramota do Stambola i Beča raščula. Osmjeli se Gazdarica pa jedared upita: Smijem li te, Gospodaru moj, nešto upitati ? Pitaj ! Čuješ li ti šta o tebi i o ovoj našoj Siroti selo priča ? Njihov problem ! otpovijedi Gospodar i razgovor time bi završen. Dugo je Gazdarici trebalo da u nekoliko navrata skuplja hrabrost pa nastavi i dovrši svoje gorko propitivanje. Ona: A znaš li da joj se, eno, trbuh do zuba popeo ? On: Njen problem. Ona: A znaš li, jadi te ne znali, koje su moje muke? On: Tvoj problem. Ona: A znaš li đe će ti duša, katile jedan katilski? Moj problem – zašarafi Gospodar kraj razgovora.

Kao da je od junaka ove priče preuzela recepturu o tome kako se rješavaju problemi društvene zajednice, naša narodna vlast, tj. bošnjačka partijska vlast je Nedžada Ibrišimovića, kao i mnoge druge, manje važne i manje darovite ljude od njega – pustila niz vodu. Da život skonča u blagodetima zakonskog penzionerskog minimuma. Šta fali ? Njegov problem.

Brižno njegujući ovadašnju tradiciju organske netrpeljivosti prema svemu što je kultura i umjetnost i, još više, prema svakome ko je njen autentični tvorac a ne književni blefer, trgovac ublehama, politička prelivoda i pehlivan – bošnjačka partijska vlast učinila je svoje licemjerje očiglednim. Pa kojega im je onda vraga uopće trebala književna veličina poput Nedžada Ibrišimovića ? Nije im trebala, nikada i nikako. Ono što je Partiji trebalo bilo je samo njegovo javno eksponiranje stranačke pripadnosti i još javnije očitovanje vlastite iskrene vjerske predanosti. Sve ostalo što je činilo umjetnika Nedžada Ibrišimovića – njima je bilo višak i smetnja.