Slobodni zidar Ancel Medarić Giuro – Rođen 16.06.1901 u Velikoj Gorici. Umro u Beogradu 11.08.1984. Diplomirao je Arhitekturu 1926 godine u prvoj generaciji od prvih 100 diplomiranih arhitekata u Zagrebu. Radio je kao građevni inženjer u Zagrebu.

Slobodni zidar Viktor Axmann – (ili kasnije Vladoje Otokar Aksmanović) – (Rođen je u Osijeku , 29. kolovoza 1878, a umro je u Valpovu. 3.ožujka 1946. godine . Po zanimanju bio je arhitekt i građevinski poduzetnik.

Viktor Axmann završio Visoku tehničku školu u Münchenu Po završetku školovanja u Münchenu odlazi na stručno usavršavanje u Beč, gdje se upoznaje sa suvremenim urbanim arhitektonskim strujanjima.

Od 1905. građevni je poduzetnik u Osijeku gdje u duhu secesije i bečke škole realizira čitav niz značajnih ostvarenja. Iz tog razdoblja ističu se kuća Čačinović (uglovnica na Preradovićevom šetalištu uz zgradu kina Europa) i zgrada robne kuće Stanetty . Najznačajnije ostvarenje iz tog razdoblja je kino Uranija za koje mu je na prvoj međunarodnoj Kino-izložbi u Beču dodijeljena prestižna nagrada. Nakon Prvog svjetskog rata postupno napušta secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Axmann realizira u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja. Među inima : Naučnički dom, Ispostava ureda za osiguranje radnika te dva bolnička paviljona Osječke bolnice , Sokolski dom, Đački dom i palaču Okružnog ureda za osiguravanje radnika (u suradnji s D. Špillerom i J. Kastlom. Radio je i industrijske pogone : Tvornica Žigica Drava, Svilana , Ljevaonica željeza, Kožara, Štamparski zavod.

Viktor Axmann također sa bavio i urbanizmom. Nastojao je unijeti nove moderne težnje prostornog planiranja za uređenje šireg prostora grada Osijeka. U tom duhu izradio je čitav niz planova. Godine. Radi projekt osječke tržnice i trga. Iste godine sudjeluje u Beču na VIII. Međunarodnome kongresu arhitekata. Uz Axmanna iz Hrvatske na kongresu su prisutni i u predstavnici Kluba hrvatskih arhitekata. Uz arhitekturu i urbanizam Viktor Axmann se bavio i teoretskim radom. Pisao je o urbanističkim problemima Osijeka u Vijestima Hrvatskog društva inžinira i arhitekta. Radio je u Rijeci. Zagrebu. Đakovu. Vukovaru. Donjem Miholjcu. Vinkovcima i Sl. Brodu.

Iako je 1922. godine slavenizirao svoje ime i prezime u Vladoje Aksmanović, a ni to mu nije pomoglo kada su ga tadašnje “revolucionarne vlasti” protjerale 1945. Godine u radni logor Valpovo gdje je 3. ožujka 1946. godine i preminuo od posljedica tifusa.

Žalosno da taj čovjek, vjerojatno najveći osječki arhitekt, nema ni jednu ulicu u Osijeku, čak niti spomen ploču na rodnoj kući u Strossmayerovoj, a da ne spominjemo i nekakav eventualni spomenik

Slobodni zidar Bruno Bauer

Hrvatski arhitekt (Zagreb, 14. IX. 1884 – München, 30. IX. 1955). Studirao u Grazu i Beču. Od 1912. predavao na Graditeljskoj školi u Zagrebu, a od 1936. bio je referent Gradske uprave za regulaciju i konzervaciju povijesnih dijelova grada. Nakon 1945. emigrirao u München. Raniji su mu radovi još u duhu historizma (Jadranska banka u Splitu, 1913), a poslije jednostavnim i snažnim linijama ističe volumen građevine (samostan sv. Ksavera 1925. i Novinarski dom 1929. u Zagrebu, vile i hoteli u Crikvenici i Novom Vinodolskom). Sudjelovao u obnovi crkve sv. Marka (1936), projektirao Kaptolski trg (1935) i izradio prvu arhitektonsku dokumentaciju Gornjega grada u Zagrebu (1937).

Prema Bauerovu mišljenju na Gornjem gradu je tijekom XIX. stoljeća došlo do propadanja građevinskih tradicija. Cilj njegove Osnove bio je prilagoditi stare dijelove Gornjega grada suvremenim komunalnim, socijalnim i prometnim zahtjevima, uz istovremeno čuvanje visokokvalitetne povijesne i ambijentalne vrijednosti. Planirane urbanističke i arhitektonske intervencije trebale su se prilagoditi odabranim građevinama, koje su imale određenu povijesnu ili umjetničku vrijednost ili su svojim značenjem utjecale na izgled ulice ili trga. Među odabranim vrijednim građevinama bile su brojne palače i jednostavne građanske kuće. Zgradi Banskog stola (prije Jelačićeva palača) nije dana povijesna ili umjetnička vrijednost, s izuzetkom sjevernog pročelja koje je pripisano Bartolu Felbingeru.25 Bauer je tvrdio da se zalaže za „prilagodbu“ Gornjega grada zahtjevima suvremenog prometa, ali uz poštovanje povijesnog značenja postojećih regulatornih linija ulica i trgova. Bio je svjestan ograničenja, da je regulatorna osnova postojećeg i izgrađenoga gradskog predjela nužno kompromis između onoga, što bi se htjelo, i onoga, što se na temelju zakona, faktično može i postići. Kaptol i Gornji grad doživljavao je kao „živu jezgru živog organizma“, u kojem stanuju i rade „živi ljudi na zdrav i neusiljen način“. Grad nije vidio kao zatvoreni i okamenjeni sustav, već kao organizam koji se neprekidno mijenja i prilagođava.

Umro je u bijedi u Münchenu.

Slobodni zidar Frane Cota

(1898 Knin – 1951 Zagreb). U Kninu polazi i osnovnu školu do godine 1910. Već kao dječak pomažući u kninskom Prvom muzeju hrvatskih spomenika pokazuje interes za kiparstvo. Uz djelomičnu pomoć Muzeja odlazi u Obrtnu školu u Splitu gdje završava kiparski odjel godine 1915. Akademiju je završio u Beču godine 1925, a 1929. i arhitekturu u Zagrebu. Kraće je vrijeme boravio u Pragu, Parizu i u Italiji. Radio je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu kao predavač arhitektonskog crtanja (1934. – 1950.) te kao profesor crtanja na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (od 1941.). Izlagao je u proljetnom salonu (1922. – 1928.), na izložbi “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” u Zagrebu, Splitu, Pragu, Beču, Parizu i Londonu.

Pohađao je dvogodišnju umjetničku školu u Splitu, zajedno s Jurjem Škarpom (s kojim je 1924. sudjelovao na Olimpijskim igrama) . Sudjelovao je i umjetničkim natjecanjima kipara s djelima Trkača i Bacanje kamena

Zahvaljujući fra Luji Maruni mogao je otići na škole u Beč, gdje je pohađao akademiju lijepih umjetnosti. Položivši za akademskog kipara, vratio se je u Hrvatsku. Otišao je u Zagreb gdje je studirao arhitekturu.

Stilski je na nj utjecao kipar Ivan Meštrović. Kroz njegov se stvarateljski opus primjećuje kretanje od secesije, neoklasicizma i realizma. Radio je i djela hrvatske domoljubne tematike (reljef Kralja Tomislava povodom 1000 godina Hrvatskog kraljevstva, 925. – 1925.)

Kiparski opus obilježili su mu figure, aktovi, portreti, reljefi, spomenici, medalje i plakete. Radio je djela u bronci. Dizajnirao je novac i bavio se grafičkim dizajnom.

U arhitekturi je bio i među istaknutim predstavnicima svoje struke u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Poznate su mu građevine u Zagrebu Vila Deutsch, vila Botteri i u Splitu kuća Maragunić

Kao arhitekt potpuno usvaja moderne koncepcije s izrazito funkcionalističkim shvaćanjem prostora (vila Botteri), ali i s naglašenim skulptorskim osjećajem volumena. Projektirao je više zgrada u Zagrebu i jednu u Splitu. Pisao je i osvrte o našoj likovnoj umjetnosti.

Otac je hrvatskog arhitekta Ljubomira Cote.

Slobodni zidar Pavao Deutsch (Zagreb,26.6.1989. – Zagreb,24.04.1948.)

U rijetkim prilikama se govori i piše o doprinosu židovske nacionalne manjine glavnom gradu Hrvatske, njegovoj izgradnji i modernizaciji. Zagrebački Židovi su zaslužni za napredak privrede i industrije, znanosti, medicine, kulture i umjetnosti, sporta i arhitekture. Zagreb je pripadnicima židovske manjine u određenoj povijesnoj i civilizacijskoj konstelaciji dopustio da ga izaberu kao mjesto života i rada. Zauzvrat, mnogi su Židovi ugrađivali svoje znanje i talent u materijalni i duhovni napredak.

Jedan od njih je i hrvatski arhitekt Pavao Deutsch. Studirao u Beču, doktorirao u Zagrebu. Izvodio javne i stambene zgrade od kojih su važnije: osnovna škola u Velom Varošu u Splitu (1922), Hrvatski dom u Karlovcu (1926) i Đakovu (1927) te više stambenih zgrada i hotel »Astoria« u Zagrebu (1938). Prvi je doktor tehničkih znanosti s područja arhitekture.

Nakon smrti oca Julija naslijedio je biro njegov sin Pavao Deutsch. 1923 . godine Pavao Deutsch se udružio s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom (isto SZ) u Biro Freudenreich & Deutsch

Slobodni zidar Hugo Ehrlich

Hugo Ehrlich ( 31. siječnja 1879, Zagreb – 21.9.1936. g. Zagreb) iz obitelji je imućnog židovskog graditelja i poduzetnika Hermana Ehrlicha. Građevna tvrtka Ehrlich je početkom stoljeća, vođena Hugovom braćom, inženjerima graditeljstva, Adolfom, Ernestom i Đurom, prerasla od skromne obiteljske obrtničke firme u jednu od tada najimućnijih građevinskih tvrtki u Zagrebu, koja se uz projektiranje i realiziranje tada jedina bavila i njihovim financiranjem. 1897. godine, slijedeći obiteljsku tradiciju. Ehrlich je upisao u Beču, kao i brat mu Đuro, Visoku tehničku školu. Nakon završenog studija Ehrlich je ostao u Beču gdje je dobio namještenje u atelijeru Humberta Walchera, stručnjaka za restauriranje povijesnih dvoraca. Sa Walcherom Ehrlich je radio na obnovi dvorca Kreuzenstein kraj Korneuburga. Iz tog razdoblja potiče i najranije potpisan Ehrlichov projekt pročelja hotela u Gamingu. Godine 1907. Ehrlich je napravio svoj prvi projekt vezan uz grad Zagreb. Bio je to natječajni projekt za novu Vladinu palaču na Markovom trgu, a na kome su također sudjelovali arhitekti Viktor Kovačić i Stjepan Podhorsky.

1909. godine Ehrlich se vratio u Zagreb, gdje je jedno vrijeme radio kao suradnik u obiteljskom poduzeću. 1910. udružio se s Viktorom Kovačićem osnovavši zajedničko građevinsko poduzeće “Kovačić i Ehrlich”. Ta suradnja je trajala do 1915. godine, kada je zbog Prvog svjetskog rata Ehrlich bio pozvan u Austro-ugarsku vojsku. Udruživanje Kovačića i Ehrlicha, uz osnivanje “Kluba hrvatskih arhitekata”, bio je jedan od ključnih trenutaka za afirmaciji moderne arhitekture u Hrvatskoj. Početak Ehrlichove suradnje s Kovačićem je bio obilježen trima regulacijama. Prva je bila regulacija “Jezuitskog trga”, koju Ehrlich realizira uz znatne izmjene prema Kovačićevom projektu. Istovremeno s “Jezuitskim trgom”, Ehrlich samostalno radi i na projektu regulacije “Strossmayerovog šetališta”. Treći projekt iz tog razdoblja vezan je uz regulaciju “Vrazova šetališta”.

Tijekom zajedničke suradnje Kovačića i Ehrlicha realizirano je više stambenih višekatnica i obiteljskih kuća, a od kojih svakako valja istaknuti dvije višekatne uglovnice u Mihanovićevoj ulici, stambeno-poslovnu zgradu na uglu Ilice i Medulićeve, stambeno-poslovnu zgradu u Ilici 100, te obiteljske kuće “Bauer” u Nazorovoj 6, “Rado” na Rokovom perivoju 7 .

Nakon završetka 1. svjetskog rata rata Ehrlich je proživljavao teško financijsko razdoblje. Svoj atelijer je smjestio u sobu obiteljskog poduzeća “Adolf i Ernest Ehrlich” u Hatzovoj ulici. 1921. godine njegova se materijalna situacija popravila utoliko da je Ehrlich proširio svoj atelijer, a koji je za koju godinu postao jedan od najjačih prema broju narudžbi i namještenika. Ehrlich je tijekom 1920.-tih izveo čitav niz značajnih stambenih i poslovnih objekata. Jedna od najranijih adaptacija i nadogradnja je bila uglovna bankovna zgrada u Osijeku 1921. godine.

Na sličan način Ehrlich je rješio i višekatnu poslovno-stambenu uglovnicu “Slavenske banke”, na uglu Vlaške i Draškovićeve ulice u Zagrebu. Stanoviti odmak od eklekticizma, odnosno korak ka modernističkom purizmu, Ehrlich je uveo u svoj opus modernizam pri realizaciji projekta “Prve hrvatske obrtne banke” u Ilici 38. Daljnji korak u modernizmu Ehrlich je postigao projektom “Jugoslavenske udružene banke” u Beogradu 1930. godine. Od ostalih Ehrlichovih gradnji iz tog razdoblja treba svakako izdvojiti stambenu četverokatnicu za svojeg brata Ernesta u Varšavskoj 2 i 2a 1924. godine, te adaptaciju i nadogradnju palače “Bombelles” u Opatičkoj 4, a u koju je kasnije smjestio svoj atelier.

Tijekom jeseni 1924. godine, kada su radovi na izgradnji zgrade zagrebačke “Burze” bili u punom tijeku, umro je njezin idejni projektant, arhitekt Kovačić. Kako bi radovi bili nesmetano nastavljeni, njeno dovršenje je bilo povjereno Ehrlichu. On je uz suradnju arhitekata Alfreda Albinija, Stjepana Gomboša i Jurja Meniga u potpunosti dovršio tu gradnju. Uz poštivanje temeljnog Kovačićevog arhitektonskog koncepta, Ehrlich je izradio i realizirao projekte njenog unutrašnjeg uređenja. Radovi na “Burzi” dovršeni su u lipnju 1927. godine.

Nakon Kovačićeve smrti Ehrlich je 1925. preuzeo njegovu katedru na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu,. U to vrijeme Ehrlich je realizirao svoje najambicioznije ostvarenje, stambeni kompleks Zagrebačke nadbiskupije. Ovaj kompleks, koji se sastoji od tri stambena trakta povezanih u jednu građevnu cjelinu, smješten je između Vlaške, Bauerove i Martićeve ulice. Zbog veličine zahvata, kompleks je građen u nekoliko faza i zasebnih cjelina.

Ehrlich došao pod utjecaj nove generacije arhitekata, te je prihvatio aktualna strujanja u europskoj arhitekturi toga vremena Jedan od najranijih primjera Ehrlichovog modernističkog oblikovanja je spomenuta “Jugoslavenska udružena banka” u Beogradu. Ehrlich je ondje ostvario i drugu svoju značajnu realizaciju u modernističkom duhu. Od 193.do 1932. godine, u Beogradu je gradio stambenu zgradu “Nikić”. Zanimljivo je da je Ehrlich za istog naručitelja nekoliko godina ranije, točnije 1927., izgradio vilu na Tuškancu u Zagrebu, a koja već tada nosila jasne naznake nadolazećeg Ehrlichovog modernizma.

Ima ulicu u Novom Zagrebu – Sopot

Slobodni zidar Ignjat Fischer

(Zagreb, 18. lipnja 1870. – Zagreb, 19. siječnja 1948.), hrvatski arhitekt, gradski zastupnik i javni djelatnik.

Naslijedivši sklonost arhitekturi od oca, Ignjat Fischer se nakon školovanja u Beču i Pragu vratio u Zagreb. Započeo je djelovati u Zagrebu od 1897. godine. U atelieru što ga je vodio s češkim arhitektom Antonínom Hrubýjem projektirao je stambene i trgovačko-stambene zgrade u Donjem gradu. Projektirao je tijekom svoja četiri desetljeća duge karijere sasvim raznorodne zgrade: stambene kuće, poslovne objekte, hotele, bolnice, kino, robnu kuću. U Zagrebu je kasnije otvorio samostalni veliki atelijer u sklopu kojeg je projektirao četrdesetak različitih objekata. Između dva svjetska rata Fischerov atelijer je bio jedan od najvećih i najaktivnijih arhitektonskih atelijera u Zagrebu. U svojoj ranoj fazi jedan je od značajnih arhitekata s prijelaza stoljeća koji su uveli secesiju hrvatsku arhitekturu. U tom smislu nastaju izrazito kvalitetna ostvarenja poput: privatna poliklinika Sanatorij u Klaićevoj ulici u Zagrebu (danas Dječja bolnica) izgrađen 1908., poznat po V-tlocrtnoj osnovi, prvo gradsko kino kazalište Apollo u Ilici (danas kazalište Kerempuh), zgrada slobodnozidarske lože u Nazorovoj (danas stambena zgrada), uređenje prve zagrebačke moderne robne kuće Kastner & Öhler (današnja Nama), uređenje trga ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta s Meštrovićevim Zdencem života, Između dva svjetska rata projektirao u duhu kasnog historicizma i umjerenog modernizma. Fischerovi su međuratni projekti snažno utjecali na oblikovanje velegradskoga lica Zagreba. Zgrada Šumarske akademije na Mažuranićevu trgu 5 izgrađena je oko 1920 na istočnoj strani Jelačićeva trga i prema njegovu je projektu izgrađena monumentalna palača Gradske štedionice na uglu Jelačićeva trga i Praške ulice poslovna zgrada Jugoslavenske banke (danas Croatia osiguranje), na istočnoj strani Dolca kuća Arko – Hercog (1929.), dvije uglovnice na Trgu žrtava fašizma. Fischerovim je projektom glavni gradski trg spojen 1931. prolazom Harmica s novom tržnicom na Dolcu. Ignjat Fischer je jedan od arhitekata koji je sudjelovao u arhitekturi i gradnji zgrade Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade na Markovu trgu (danas Hrvatski sabor)

Slobodani zidar Aleksandar Freudenreich (Zagreb, 21. studenog 1892. – Zagreb, 22. travnja 1974.), hrvatski arhitekt.

Arhitekt Aleksandar Freudenreich jedan je od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Tijekom dugog života projektirao je oko pet stotina objekata. Pretpostavlja se da ih je izveo samostalno ili u suradnji s drugim arhitektima preko tri stotine, od kojih neka zauzimaju nezaobilazno mjesto u okvirima hrvatske moderne.

Aleksandar Freudenreich rođen je 21. studenog 1892. godine u obitelji glasovitih kazališnih djelatnika. Otac Dragutin, bio je poznati kazališni glumac, a djed Josip jedan je od osnivača Hrvatskog kazališta. Imao je dvoje braće Vojislava (1891. – 1917.) po zanimanju apotekara, i Milana (1900. 1973), koji je također bio arhitekt.

Osnovnu je školu započeo pohađati 1899. u Varaždinu, no završio ju je u Zagrebu 1903. godine. Od 1903. do 1907. godine pohađao je u Zagrebu realnu gimnaziju, a nakon nje, od 1907. do 1911. godine graditeljski odjel građevno – stručne škole. Tijekom školskih praznika Freudenreich je radio kao zidar na brojnim zagrebačkim gradnjama s početka stoljeća. Nakon mature, 1911. godine zapošljava se u atelijeru poznatog zagrebačkog arhitekata i graditelja Lava Kalde i i Ivana Štefana.

1913.- 1914. prijavljuje se kao „jednogodišnji dobrovoljac“ u vojsku. Prvo služi u Beču a potom u Dubrovniku gdje ga je i zatekao početak Prvog svjetskog rata. Rat je proveo diljem Europe preko Galicije, Besarabije, Bukovine, Mađarske do Francuske i Belgije. Po svršetku rata 1918. vraća se u Zagreb.

Aleksandar Freudenreich biti će izuzetno aktivan i produktivan sve do smrti. Projektirao je adaptacije i uređenja mnogih važnih objekata poput kazališta u Varaždinu, Puli i Bjelovaru, Kneževa dvora u Rabu, Etnografski muzej u Zagrebu, Robnu kuću NAMA u zagrebačkoj Ilici, a pred sam kraj života radio je i na obnovi Zagrebačke katedrale. Također je projektirao i nekoliko kino dvorana, crkvi (Gradec, Kašina, Pleternica, Raskrižje, Suha Katalena, Vrbovec) i tvorničkih objekata (Oroslavje, Varaždin, Osijek i Zagreb).

Nakon Drugog svjetskog rata Freudenreich je također projektirao i nekoliko spomen obilježja antifašističke borbe, poput primjerice mogile u Veljunu, te spomen obilježja palim borcima u Hreljinu, Pisarovini, Jamnici Pisarovinskoj i Perjasici.

Izradio je i projekte za uređenje trga ispred hotela u hvarskoj luci, oblikovanje tunela Dolje u Zagrebu, te nekoliko obiteljskih kuća i drugih objekata.

Pola stoljeća proučavao je i sabirao skice o narodnom graditeljstvu u svim krajevima Hrvatske, o čemu je objavio čitav nit stručnih članaka i nekoliko knjiga među kojima su najvažnije: Prosvjetna ognjišta, Zagreb (1943.), Narod gradi na ogoljelom krasu Zagreb- Beograd (1962.) i Kako narod gradi na području Hrvatske, Zagreb (1972.).

Za svoj rad primio je 1968. godine nagradu za životno djelo “Viktor Kovačić”, a 1969. odlikovan je i “Ordenom zasluga za narod sa srebrnim tracima”.

Arhitekt Aleksandar Freudenreich umro je u 82. godini života, 22. travnja 1974. godine u Zagrebu ostavivši za sobom jedan od najopsežnijih opusa u hrvatskoj arhitekturi 20. stoljeća.

Slobodni zidar Stjepan Hribar

Hribar, Stjepan, hrvatski arhitekt (Zagreb, 7. VII. 1889 – Zagreb, 8. XII. 1965). Diplomirao arhitekturu u Dresdenu 1914. Djelovao u Zagrebu; od 1928. bio je šef Odsjeka za regulaciju grada i sa suradnicima 1932–36. izrađivao Regulacijski plan Zagreba. Izveo je bankovne zgrade u Vlaškoj ul. 86 u Zagrebu, Karlovcu i Sisku (1922–25) te paviljon Jugoslavije na izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu (1925).

Paviljon Prve hrvatske tvornice strojeva i ljevaonice željeza projektirao je Stjepan Hribar, koji je u proljeće 1922. Treba istaknuti da je prvi sljedeći Hribarov projekt za izložbenu zgradu poslije njegova angažmana na Zagrebačkom zboru bio paviljon Kraljevine SHS na pariškom EXPO-u 1925. Četiri godine poslije Hribar je sudjelovao i u kreiranju jugoslavenskoga nastupa na EXPO-u u Barceloni, a 1931. našao se u grupi arhitekata koje je arhitekt Ignjat Fischer, tada član Upravnoga odbora Zagrebačkoga zbora i njegov neformalni savjetnik za umjetnost i arhitekturu, predložio za sudjelovanje u internom natječaju za adaptaciju zborišta u Martićevoj ulici25

Crkva sv. Blaža u Zagrebu je sagrađena 1915., ali nikada nije dovršena. Prvo rat, poratna kriza, pa prerana smrt Viktora Kovačića 1924. Iza sebe je ostavio detaljne nacrte za cjelokupno unutarnje uređenje crkve; glavni oltar i dva pokrajnja oltara; klupe i ispovjedaonice. Arhitekt Stjepan Hribar 1926. nastavlja radove slijedeći Kovačićeve nacrte. 1932. godine postavlja umjetnički mramorni oltar s baldahinom, pokrajnje oltare Majke Božje i Presvetog Srca Isusova. Mozaike je izradio akademik Ljubo Babić. Reljefe pokrajnjih oltara , kao i reljef sv. Antuna u bijelom kararskome mramoru u predvorju crkve izradio je prof. Ivo Kerdić.

Slobodni zidar Anton Hruby, rođen 1863, radio u arhitektonskom uredu Fellner Helmer , do 1913, a koji su projektirali 47 kazališta u K&K monarhiji uključujući i kazališe u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu. Projektirao je i zgradu ljubljanskog kazališta, pod kraj života radio je u Pragu.

Slobodni zidar Ćiril Metoda IVEKOVIĆ (Klanjec, 1. 6. 1864. – 15.8.1933 Zagreb,), hrvatski arhitekt.

Rođen je kao prvo od jedanaestero djece općinskoga bilježnika u Klanjcu. Mlađi brat Oton istaknuti je hrvatski slikar, dok su stric dr. Franjo Iveković i rođak dr. Ivan Broz poznati kao tvorci hrvatskoga rječnika. Nakon što je u rodnome mjestu završio pučku školu, a srednju u Varaždinu i Zagrebu, stric mu je omogućio školovanje na Višoj obrtničkoj školi u Beču.

Pod nadzorom glasovitoga Hermanna Bolléa vodio je 1884. klesarske radove na restauraciji zagrebačke Katedrale i gradnji crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Iduće godine predavao je klesarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, a ujesen 1886. uputio se pješice, bez sredstava i bez ičije potpore, na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču.

Tijekom studija surađuje u atelijeru poznatih kazališnih arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera, a kada je u srpnju 1890. završio studij, prvo je proputovao Italijom, da bi potom u atelijeru svojega profesora, slavnoga Karla von Hasenauera, pomagao u izradbi detaljnih nacrta dvorišnog pročelja dvorca Hofburga i dijelova Dvorskoga povijesno-umjetničkog muzeja u Beču. S preporukom prof. Hasenauera, potkraj godine odlazi za samostalnoga arhitekta u Zemaljskoj vladi u Sarajevu.

U Sarajevu je ostao šest godina, ostvarivši svoj najuspješniji projekt, antologijski primjer historicizma – zgradu Gradske vijećnice. Vijećnicu je sagradio također u Brčkom, a u Travniku medresu.

Godine 1896. imenovan je za arhitekta bogoštovnih zgrada kod dalmatinskog namjesništva u Zadru. Bio je to početak njegova najplodnijega razdoblja. Ondje je proveo četvrt stoljeća djelujući kao arhitekt, konzervator, arheolog, restaurator i konačno kao fotograf. Diljem Dalmacije izgradio je četrdesetak sakralnih i profanih građevina.

Odmah nakon dolaska u Zadar poduzima dva velika putovanja Dalmacijom, a već 1899. sudjeluje u arheološkom istraživanju rimske Asserije pokraj Benkovca. Manje je poznato da je tada sanirao delikatna oštećenja na dogradnji zvonika zadarske Katedrale.

Od 1899. bio je dopisni član Središnjega povjerenstva za proučavanje i održavanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču. Neposredno je vodio značajne zaštitne radove na katedralnom sklopu i sv. Donatu, a posebno na Krstionici Katedrale i crkvi sv. Krševana. Iveković je bio član i potpredsjednik Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu, član Austrijskoga arheološkog instituta u Beču i društva don Frane Bulića.

Po završetku Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, kada je Zadar došao pod vlast Italije, Iveković se 1920. odselio u Zagreb. Ondje je postao profesorom arhitekture na Visokoj tehničkoj školi, a od 1922. i akademikom. Umro je iznenada, neposredno prije odlaska na nova arheološka iskapanja u Biogradu.

Ćiril Metod Iveković otac je SZ Branimira Ivekovića (koji je rođen u Sarajevu 1894, a umro je 1977. G. te bio šef središnjeg ureda osiguranja radnika Njegova djela:

Slobodni zidar Branimir IVEKOVIĆ Sarajevo , 1. listopada 1894. – Zagreb 1977,), hrvatski arhitekt.

Bio je zatvaran u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Bio je šef za osiguranje radnika

Slobodni zidar Lav Kalda

(poznat i kao Leo, Leon ili Lavoslav Kalda; Bílovec, 10. rujna 1880. – Zagreb, 10. listopada 1956.) bio je hrvatski arhitekt šleskoga podrijetla.

Kalda se rodio u židovskoj obitelji Katz u selu Bílovec na sjeveru današnje Češke. Još dok je bio mladić, čitava je njegova obitelj konventirala na evangeličku vjeru i promijenila prezime u Kalda: mladost je proveo u Valaškoj i Slovácku na granici Češke i Slovačke.

Kalda je pohađao Njemačku industrijsku školu u Brnu. Po završetku studija u tom južnomoravskom gradu, Kalda je prihvatio poziv svog kolege, graditelja Martina Pilara (koji je također bio češkog podrijetla) i došao u Zagreb. Počeo je raditi u značajnom zagrebačkom građevinskom poduzeću »Pilar, Mally & Bauda«. Glavne ličnosti u toj firmi prepoznale su Kaldin talent, pa su mu omogućile da ode u Beč, gdje se Kalda 1903. upisao na Akademiji likovnih umjetnosti: tu su mu profesori bili Victor Luntz i Alfred Castellitz, a studij je završio u razredu profesora Friedricha Ohmanna. Godine 1904. Kalda je nagrađen medaljom Heinricha Friedricha Fügera, a 1906. dobio je i posebnu nagradu Akademije.[1]

Godine 1908. je zajedno s kolegom Ivanom Štefanom pokrenuo poduzeće »Kalda i Štefan, arhitekti i graditelji«. Štefan je 1922. napustio tvrtku, pa je Kalda nastavio djelovati samostalno i s novim imenom tvrtke: »Arhitekt Lav Kalda, gradjevno poduzetništvo«. Ta je tvrtka samo u Hrvatskoj projektirala oko 150 zgrada.

Slobodni zidar Kliska Stanko

Obično se pamte arhitekti slavnih palača, katedrala i muzeja. Bilo je arhitekata koji su se specijalizirali samo za operne kuće ili željezničke kolodvore, a Stanko Kliska opredijelio se za zdravstvene ustanove.

Kliska se rodio kod Zvornika (BiH) 15. rujna 1896. godine. Studirao je u Zagrebu i Beču i potom radio kod poznatog hrvatskog arhitekta Viktora Kovačića. Obojica su smatrala da arhitektura u suvremenom životu mora imati odgovornu ulogu. Stanko Kliska je 1929. pokrenuo vlastiti atelje i vodio ga do pred kraj Drugoga svjetskog rata. U tom razdoblju projektirao je zgradu gimnazije u Sisku, trgovačko-stambene i stambene zgrade u Zagrebu. Tada nastaju bolnice u Požegi, na Sušaku, u Sisku, Glini, Zagrebu (Klinička bolnica Rebro i Dom Crvenog križa).

Nakon zatvaranja ateljea radi kao arhitekt Ministarstva narodnog zdravlja i učvršćuje svoja moderna shvaćanja arhitekture. Smatrao je da oblik građevine mora odgovarati njenoj namjeni, ali i okolini. Jednostavna rješenja za njega su bila najbolja rješenja te je uvijek pazio da njegova arhitektura bude humana i funkcionalna.

Od 1947. do 1966. predaje projektiranje zdravstvenih ustanova na beogradskom Arhitektonskom fakultetu.

Napisao je udžbenik Bolnice te je izveo Kirurški odjel bolnice u Skoplju (1948.), Ginekološku kliniku u Beogradu (1949. –1956.), Sanatorij Predsjedništva vlade u Beogradu (1947. – 1949.) adaptiran u Bolnicu za dječju paralizu (1955.), Opću bolnicu u Zenici (1952. – 1953.), Lječilište za TBC kostiju na Ohridskom jezeru (1953.), Opću bolnicu u Tuzli (1955. – 1956.)… Banovinske štedionice u sklopu »Zakladnoga bloka« u Gajevoj ul., kbr. 2a (1935–36), Dom Crvenoga križa u Ul. Crvenoga križa, kbr. 14 (1936–37) i kbr. 16 (1939–40), te neka od antologijskih djela hrvatske moderne arhitekture u Zagrebu: Zakladnu bolnicu u Kišpatićevoj ul. (1934–41, s F. Gabrićem i I. Juranovićem, danas KBC Zagreb), najveći bolnički objekt izgrađen između dvaju svjetskih ratova u nas, te stambeno-poslovnu zgradu s kinodvoranom na Trgu P. Preradovića, kbr. 5 (1939–40), s krajnje jednostavnom fasadom u kamenu i velikim prozorima, kojom je u historicistički ambijent trga unio duh moderne. Projektirao je i izveo sisačku gimnaziju na Trgu hrvatskih branitelja, kbr. 1 (1929–35), banovinske bolnice u Požegi (1930–36, danas Opća županijska bolnica), Sisku (1931–35, danas Opća bolnica »Dr. Ivo Pedišić«) i Glini (1931–35) te u Sušaku (1931–34, s E. Steinmannom, danas u sastavu KBC Rijeka), masivnu građevinu u stilu strogoga funkcionalizma s krovnom terasom i karakterističnoga T-tlocrta. Nakon II. svjetskoga rata specijalizirao se za arhitekturu zdravstvenih objekata; realizirao je zgradu instituta Medicinskoga fakulteta (1946–47) i kliničku bolnicu u Skoplju (1948), Sanatorij Predsjedništva vlade na Banjici (1947–49, 1955. adaptiran u bolnicu za dječju paralizu) i ginekološku kliniku (1949–57) u Beogradu, bolnicu za dječju tuberkulozu kostiju u Kalištima na Ohridskom jezeru (1953–55) te opće bolnice u Zenici (1954–59) i Tuzli (1956–62).

Arhitekt Stanko Kliska dobitnik je mnogih nagrada te je izlagao na arhitektonskim izložbama u Zagrebu i Parizu. Umro je 1969. u Beogradu.

Slobodni zidar Josip Kodl

hrvatski arhitekt (Zdice, Češka, 1887 – Split, 26. IX. 1971). Visoku građevinsku školu završio u Pragu. Kao radikalni pristaša funkcionalističke arhitekture zauzimao se za načelo unošenja novih suvremenih stilova u povijesne ambijente. Djelovao je u Splitu, gdje je pregradio i dogradio Općinski dom (1924), projektirao Meteorološku stanicu na vrhu Marjana (1926), Dom veslačkoga društva »Gusar« u splitskoj luci (1927), osnovne škole Manuš i Dobri (1930), javna carinska skladišta u luci te više stambenih kuća i vila (Čorak, Tresić-Pavičić, Kodl). Nakon II. svjetskoga rata vodio je izgradnju rezidencije na Brijunima.

Slobodni zidar Luigi Luppis

Luigi Luppis je rođen u Rijeci 1879.godine. Diplomirao je arhitekturu u Budimpešti 21.6.1903. Imao je svoj arhitektonski studio koji se zvao Difussa costruzione, Luigi Luppis, prijavljen na adresi Fiume, Riva Emanuelle Filiberto 14.

Luigi Luppis pripada mlađoj generaciji arhitekata, koji su se školovali i počeli djelovati u vrijeme kada je secesija bila u punom zamahu.

Surađivao je u Građevinskom tehničkom uredu. Bescocca, Celligoi, Pergoli i Luppis autori su Kupalilišta Quarnero . Utjecaj ovih arhitekata uočljiv je i u daljnjem radu Luigia Luppisa.

Školu je na Kozali projektirao je (1911) . Škola je za ono vrijeme bila veoma moderna, funkcionalna opremljena kabinetima i gimnastičkom dvoranom.

Škola na Plasama Gelsi (1907), Vukovarska 27 (Via Germania), podiže se iz istih razloga kao i ona na Kozali zbog prirasta stanovnika i radi stjecanja političkih poena.

Luppis je projektirao preuređenje dijela bivše Komunalne vojarne (1915), što se prvenstveno odnosi na pročelje. Tvrde su linije pročelja bivše Komunalne vojarne ublažene aplikacijom atraktivne secesijske dekoracije, obradom žbuke te umetanjem potkrovnog florealnog pojasa. Dio objekta koji je ostao pod upravom vojske nije se mijenjao, pa takva oblikovna podjela pročelja može zbuniti promatrače.

U Laginjinoj ulici 21 (Via della Salute) Luigi Luppis projektira stambenu zgradu (1913-1914.). Svrstava se u red vrhunskih secesijskih ostvarenja u Rijeci.

Luigi Luppis je autor Milosrdnog dječjeg prihvatilišta (1914-1916) , uglovnice na početku Grohovčeve ulice. Riječ je o izvanrednom urbanističkom rješenju. Na pročelju je prepoznatljiv stil visoke neorenesanse s pokojim secesijskim detaljem, a interijer je čista secesija, funkcionalna i elegantna. Najzanimljiviji je dio projekta, natkrivanje dvorane u dvorišnom dijelu (kombinacija željezne konstrukcije i staklenog pokrova), nažalost srušen.

Luigi Luppis je radio još i projekt za kuću Mihich (1913) i projekt za Villu guardia forestale (1911). Riječki inženjer Luigi Luppis preuređuje (1914) dio stare komunalne vojarne za potrebe srednje škole (Istituto Tecnico), nakon što je izgradio nove talijanske osnovne škole, Gelsi (1905-07) i Kozala (1907-11).

Pečat njegova biroa javlja se i na projektu adaptacije Kina Centrale u Via Fosso (1928).

Luigi Luppis je umro u Rijeci 1935.god.

Slobodni zidar VLADIMIR MALLIN, radio je u uredu osječkog arhitekta Axmanna

Slobodni zidar RISZNER VALERIJAN

Rieszner, Valerijan: 1876.-1949., dipl. ing. graðevinarstva, 1899. diplomirao na VTŠ u Beču; 1921. honorarni docent, a 1922. redovni profesor, 1943. umirovljen, 1945. reaktiviran kao redovni profesor na VTŠ u Zagrebu; 1947. redovni član JAZU. Djela 1906.-08. Hidroelektrana „Karlovac” na Kupi kod Ozlja; 1912.-14. Hidroelektrana „Požega” na Orljavi; 1916.-18. projekt kanalizacijskog sustava Karlovca; 1919. Novoizabrani Kraljevski veliki župan zagrebački Petar Dragan Turković proglasio ga je „gradskim inžinirom“ uz plaću od 2400 i dodatkom za stanarinu od 600 kruna.

Bio je izvođać izgradnje Državne realne gimnazije u Sisku i obavio je rekonstrukcije temelja. Radio je kao profesor na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu

Slobodni zidar PAVAO SCHWARZ, rođen 24.11.1909. Zagreb

Slobodni zidar MIHOVIL SLADOLJEV, Rođen Vodice 1889, umro Zagreb 26.11. 1944. – Članak iz novina Slobodna Dalmacija. Dosad nezabilježena obiteljska tragedija u Vodicama u kojoj je u svojem stanu Petar Zlatar (75) ubio tri godine mlađu suprugu Jasnu, pa se potom objesio, potresla je ovo turističko mjesto. Naime, ništa nije upućivalo na to da će ovo dvoje visokoobrazovanih supruga, ona profesorica nekoliko jezika, a on inženjer strojarstva, okončati život na ovako surov način.

Supruzi Zlatar tijekom ljeta stanovali su u dijelu kuće koju je Jasna naslijedila od pokojnog oca inženjera Miše Sladoljeva, jednog od tri najbogatija čovjeka u predratnoj Kraljevini SHS koji je imao tridesetak stanova i svoj poluotok u Vodicama po imenu Punta.

Komunističke vlasti su mu to sve oduzele, a i danas po njemu nosi ime vodičko šetalište uz plažu tamošnjeg poluotoka Punta.

Slobodni zidar Sunko, Dionis

Hrvatski arhitekt (Sisak, 30. IX. 1879 – Zagreb, 20. XII. 1935). Diplomirao 1902. na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu. Od 1909. djelovao u Zagrebu. U ranim projektima primjenjivao oblike sjevernonjemačke arhitekture, os. umjerene secesije, i ostvario građevine u okvirima eklektičnoga shvaćanja arhitekture: Anatomski zavod Medicinskoga fakulteta na Šalati (1909) i trgovačko-stambena zgrada Isis u Hatzovoj ulici (1918–20) u Zagrebu, Zemaljska bolnica u Pakracu (1909), Biskupsko sjemenište u Đakovu (1912–14), Sokolski dom u Bjelovaru (1912), zgrada Kotarske oblasti u Sisku (1913–14). Najuspjelije su mu reprezentativne građevine nastale u Zagrebu potkraj karijere, u duhu ekspresivne figuracije art décoa: hotel Esplanade u Mihanovićevoj ulici (1922–24., danas The Regent Esplanade Zagreb), robna kuća i hotel Milinov na Trgu bana Josipa Jelačića (1928–29., danas hotel Dubrovnik). Osim u Hrvatskoj, projektirao je banke, hotele i sl. u Sarajevu, Banjoj Luci i Beogradu.

Slobodni zidar Dragutin Šaj (Zagreb, 26. siječnja 1879 –?), hrvatski arhitekt.

Realnu gimnaziju završio u Rakovcu (1896.); Studirao na politehnici u Zürichu i na Technische Hochschule u Beču. Godine 1901. diplomirao za inženjera građevinske struke.

1901. godine službovao je kao inženjer vježbenik kod Zemaljske vlade u Zagrebu i kod Kotarske oblasti u Varaždinu. Od 1903. godine mjernički pristav Građevnog ureda u Osijeku, a 1919. godine upravnik osječkog Riječno–mjerničkog ureda. Iste je godine postao Veliki župan Virovitičke županije. Tijekom rada u Osijeku stupio u žestoku polemiku s arhitektom Viktorom Kovačićem zbog natječaja za zgradu osječkog kazališta.

Godine 1920. umirovljen. Reaktiviran 1930. i postavljen za upravitelj Tehničke srednje škole u Zagrebu. Od 1927. do 1931. predsjednik Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, sekcija Zagreb. Od 1933. pročelnik tehničkog obraničnog suda u Zagrebu.

Na intervenciju masona i frankovačko-ustaškog funkcionera Leonarda Grivičića, generala Horstenaua i ustaških ministara Nikšića i Badovinca, većina zatočenih masona puštena je 6. aprila 1942. godine. Ante Mudrinić i Oton Gavrančić bili su likvidirani od ustaša još u logoru, a od posljedica

logoraškog života, neposredno posle puštanja, umrli su Dragutin Šaj, Vlatko Katičić i Milan Glazer.

Viktor Kovačić (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. kolovoza 1874. – Zagreb, 21. listopada 1924.), hrvatski arhitekt.

Često zvan ocem moderne hrvatske arhitekture – zbog suptilnih i čistih formi te svojih protofunkcionalističkih načela, Kovačić je jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata. Neka od važnijih zagrebačkih djela su Crkva sv. Blaža, palača Burze, kuća Frank, Slaveks i uređenje Jezuitskog trga u Zagrebu, kao i mauzolej De Piennes u Vrbovcu, te brojni stambeni natječaji, interijeri i regulacije.

Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta, kao i na urbanistička pitanja i pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao niz kritičkih tekstova (u časopisu Život objavljuje programatsku raspravu Moderna arhitektura). Svojim kontroverznim tezama i istupima u javnosti Kovačić je uzdrmao arhitektonsku scenu svoga doba, te stvorio brojne neprijatelje. Prijateljevao je i sa Adolfom Loosom, vodio zajednički atelier s Hugom Ehrlichom, a 1906. osniva Klub hrvatskih arhitekata.

Već za života Viktor Kovačić postao je karizmatičnom osobom, no svojim ostvarenjima, a još više istupima u javnosti, stekao je više neprijatelja no prijatelja, postavši time ujedno i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Antun Jiroušek 1925. piše u »Vijencu«: »Život je Kovačićev klasičan primjer za pojave ovakve vrsti, koje su se javljale u prošlosti, a javljaju se i u sadašnjosti hrvatske arhitekture. Kovačiće suvremenik, slikar Ljubo Babić svjedoči: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin… Izoliran postao je čudak; boem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno… Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom… Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim New Yorkom, iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama… kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama…«