
Ljeto u gradu i sezona radova na gradskim cestama imaju svojih čari. Trenuci su to kad nesnosna prometna gužva ili vonj prijenosnih zahoda s gradilišta u trenu postaju onaj slavni madeleine kolačić; možda ne tako ukusan, ali jednako mio jer nam grije srce i vraća nas u ono vrijeme bezbrižnosti kada nam nije bilo ni na kraj pameti kako nam je zapravo dobro. Tako sam se i ja tog lijepog dana, usred nepomične kolone automobila, uzaludnog trubljenja zbog privremene regulacije prometa sjetila nečega što se dogodilo prije dvadesetak godina. U mojoj ulici živjela je žena koje sam se pribojavala još od djetinjstva. Nije bila osobito simpatična, jedna od onih koje u kućnim haljinama i šlapama obilaze susjedstvo i satima razgovaraju s prodavačicama u dućanu. I tako svaki dan, desetljećima. Ja sam rasla, a susjeda se smanjivala sve dok se nije pretvorila u sićušnu ženicu. I dalje nisam ništa znala o njoj, osim onoga što bih vidjela u tim slučajnim susretima. Jednoga dana ulicom se počeo širiti smrad kanalizacije koji je iz dana u dan postajao sve intenzivniji. Bilo je tako strašno da su se i mediji zainteresirali, pa je u dnevnim novinama, u gradskoj rubrici, uz članak pod naslovom „Starica se danima guši u smradu fekalija u vlastitom stanu“ osvanula crno bijela fotografija. S fotografije je bespomoćno gledala susjeda iz ulice. Njezin podrumski stan bio je doslovce poplavljen toliko da se fotograf vjerojatno nije ni usudio spustiti u to zagovnjeno jezerce, već ju je uslikao stojeći na stepenicama kao da snima žabu na lopoču. Ona je u kućnoj haljini i šlapama, sjedila za malim kuhinjskim stolom s onim istim izrazom lica koji je imala dok je pričala s prodavačicama u dućanu. Sve je izgledalo neopisivo tužno, ali zbog te čudne fotografije i nekako loše smiješno. Međutim, medijska akcija je, hvala bogu, urodila plodom i već drugi dan se ispred kuće stvorio lijepi narančasti stroj za čišćenje začepljenih kanalizacija. Dugačko crijevo s tog stroja zarilo se kroz prozor podrumskoga stana i neumorno usrkivalo usmrđenu tekućinu te se dalo zaključiti da se stvar nekako kretala prema rješenju. Ne pratim razvoj tih vozila, no kako se to događalo dosta davno, pretpostavljam da tehnologija nije bila tako napredna kao danas. Uglavnom, izgleda da je to crijevo na nekom mjestu ili napuknulo ili se odvojilo, bože moj, događa se. Bila je gužva tada na zelenom valu, baš kao i danas. Ona grozna, vruća, nervozna gužva u kojoj se netko sjeti parkirati na rikverc, a netko stoji mrtav hladan sa četiri upaljena žmigavca, ona gužva u kojoj se dobije infarkt i glava zvekne na trubu, a nitko ne shvaća da je čovjek mrtav, pa psuju, trube i prijete ubojstvom i sakaćenjem. I dok sam čekala da prijatelj dođe autom po mene, pogled mi je zastao na jednom vozaču koji je izgledao kao da ga se uopće ne tiče kaos koji oko njega bjesni. U svom čistom, novom autu, uredan i zadovoljan, slušao je glazbu i pjevušio, svjestan da je to najpametnije što može u tom trenu učiniti. Otvorio je prozor sasvim malo, tek toliko da može strujati zrak. Ali tko bi rekao da će baš tad, baš na tome mjestu, iz napukline onog crijeva za čišćenje kanalizacije, baš za vrijeme kobnog usrka pod velikim pritiskom, izletjeti govnasta smrdljiva kaša, zaliti taj novi, čisti auto i uletjeti ravno kroz ona dva centimetra otvorenog prozora, točno u glavu i lijevo uho najurednijeg i najbezbrižnijeg muškarca na zelenom valu. Pogodilo ga je stvarno kao grom iz vedra neba. Tako iznenadno da nije ni trepnuo. Prstima je prošao kroz kosu i u nevjerici ih pomirisao. Ali on je vjerojatno jedan od onih rijetkih sretnika koji nikada ne gube dostojanstvo. Smireno je malom papirnatom maramicom obrisao košulju, izašao iz auta, malo razgrnuo kašu s prednjeg stakla i vratio se natrag. Kolona je krenula, a glazba je i dalje svirala. Susjeda se u šlapama vukla ulicom prema dućanu, a ja sam svemu tome neokrznuta svjedočila. Tek sam danas toga svjesna. Doista, život nas povezuje na čudesne načine. Pogotovo kad otvoriš prozore, jer su ti se sva vrata zatvorila.