Uz odlazak Đurđe Sučević Fruk

Sada, kad je Đurđa otišla, znam da takvu prijateljicu neću imati više nikada. Četrdeset godina na Cvjetnom trgu, iznad glave Preradoviću, bila je moja paralelna adresa. Tu ste mi ostavljali knjige, pisma, darove, čekali me pred knjižarom Prosvjete ili pred kinom Balkan, ili smo se sastajali kod Šire u Preradovićevoj i obavljali svoje beskrajne, nevažne “poslove” ali uz važnu radost druženja i sretanja. Đurđa je bila dobar duh, koji je sve to omogućavao. Posuđivala mi je šalove, šešire, nakit od kamenja, žice i srebra, naučila me da šareno ide uz šareno, da se treba oblačiti u slojevima i ništa da ne treba utezati, već odjeća da leprša a tijelo da bude slobodno.Posljednje desetljeće, mnogo je hvalila moj odjevni stil, u koji je bilo utkano njeno likovno i estetsko znanje, i ona je to znala. uostalom, bila je magistrica psihologije, iz one prve poslijeratne generacije, kojoj je pripadala i Vesna Krmpotić, njena životna prijateljica.
Đurđa mi nikada u tih četiri desetljeća nije ništa odbila ni prikratila. Sve mi je dala, nabavila, omogućila, svuda me vodila. Uspjela je da zavolim planine (Kranjska gora, Špik) i da je slijedim u penjanju, jako trapavo, no sa smislom za avanturu, koji je kod mene prepoznala. Naučila me improvizirati u hrani, snaći se u vremenskim neprilikama. Bila je priznata alpinistkinja na teritoriju cijele bivše države. Vodila me u Školu mira u Mrkoplju i Kopru, na početku rata. Vukla me doslovce po svim zagrebačkim galerijama, ja nju pak po knjižarama i knjižnicama, večerima i čitanjima. Za moj 60-ti rođendan nakon 15 godina pauze, nabavila je auto i po snijegu i ledu vozila mene i B. na svečani ručak na Sljeme. Ništa nam se nije dogodilo, što se ne može u cijelosti reći i za auto.
Uglavnom, uvijek je Govorila o Goranovim slikama i pjesmama, koje smo nakon njegova odlaska zajedno sredile, i zahvaljujem nebu, što se uvjerila da taj dio naslijeđa neće propasti. Govorila je i o Sonjinim fotkama, o Gigiju, o kućici na Krku, kamo nismo zajedno išle (uvažila je da nisam “morski tip”, te da mi s dolaskom starosti treba više udobnosti). Još mi je žalije što nismo skupa išle u Bihać, odakle potječe dio njene očinske loze.Tisuću pota, čak i u bolesti, ponavljala je kako voli život. Spuštala se skijama po fasadi zgrade na Cvjetnom, i u performansu na Griču glumila vješticu, lepršajući na metli na tankoj sajli. Da niste ni pomislili kako se ona ne bi takvo nešto usudila! Nije poznavala strah, osim strepnje za svoje najbliže i najmilije. Obožavala je Barnagor, u kome ima svoju klupu, svoj dio šu,me, svoju deku i šalicu za kavu. Tako će i ostati dok ja postojim.
Đurđa je bila iz obitelji intelektualaca, učitelja, pravnika, umjetnika, narodnih heroja, ideologa NOB-e, a ipak je doživjela da je skorojević, nasilnik i prostak, ljubitelj sponzoruša, ne pusti u lift do petoga kata, odbijajućom rečenicom: “Nismo isti!”. Potpuno hladnokrvno, Đurđa mu je odgovorila: “Pa i nismo!” i mirno sačekala da se lift vrati iz njegova dikanluka do prizemlja. Vidjela je ona u ratu svašta, jedan nikogović više nije je mogao “izbaciti iz cipela”. Iman još neke njene akvarele, pisma, knjige, imam naše zajedničke fotografije. Imam stalni osjećaj da je negdje u blizini, da je dobro i da se njena zaštita i sada nada mnom pruža, kad nije ovdje. Bila je panteistkinja, vjerovala prirodi bez rezerve. Znam koje je njeno najmilije drvo.
Sada ću otići i pod takvim drvetom pjevat ću iz svega glasa: “Šume, šume, velika vam hvala….”. Đurđa će me čuti iza oblaka i znat će da u mom srcu zauvijek ostaje ono, što se ne može zamijeniti ni nadomjestiti: najbolja, najplemenitija i najdraža prijateljica duše na cijelom tužnom dunjaluku.