DA SAM JA BERTOLT BRECHT

Počasna salva. Sviće.
Koliko vremena si spavao, prijatelju moj?
Spavao sam koliko treba da izmjenim noć u dan i
mrak u svjetlost.
Da zaboravim ko sam bio,
ko ću biti,
da sačekam da budem ono što jesam.
Onaj koji će sa zlovoljom ili radošću
preuzeti teret moje „istorije“ i mojih dužnosti,
moje okove i moje snage.
Jesi li nešto usnio, prijatelju moj?
Jesam.
Ovako je prepričao svoje snoviđenje:
Prošavši kroz tunel između ovog i onog svijeta
u snu je ušao u kolibu prognanih Pjesnika.
Tamo gdje žive prognani,
oni što poučavaju (odande je čuo
Svađu i smijeh), predanj na prag
Izađe Ovidije i u po glasa mu reče:
“Bolje da još ne sjedneš. Još nisi umro. Ko zna
nećeš li se ipak još vratiti? Pa i ako se ništa ne promijeni
Do tebe sama.” Ali, s utjehom u pogledu,
pristupi Po Či Ji i sa smiješkom reče: “Strogost
zaslužuje svako ko samo jednom prozbori o nepravdi.”
A njegov prijatelj Tu Fu tiho izusti: “Razumiješ, izgnanstvo
nije mjesto gde se odvikava od oholosti.”
„Ko dom svoj nema nikada ga steći neće kaže Rajne Maria Rilke, a
ja vjerujem da onaj koji je imao pa izgubio dom –
ponovo će ga pronaći“, mudro reče Kusturica.
Let slavnog režisera iznad Sarajeva je neprovjerena glasina, ali
Kustendorf je stvaran (pa i Andrić grad) i to potvrđuje ovu Kustinu misao.
Ali nekako više ovozemaljski
pridruži im se odrpani Vijon i upita: “Koliko ima
vrata na kući u kojoj živiš?” A Dante ga povuče ustranu
I držeći ga za rukav promrmlja:
“Tvoji stihovi vrve od grešaka, prijatelju, pomisli na sve one
koji su protiv tebe!” A Volter doviknu:
“Pazi na svaku paru, inače će te umoriti glađu!”
“I unesi poneku dosjetku!”, dobaci Hajne.
„To ne pomaže!”, progunđa Šekspir.
“Kad je Džems došao na vlast,
ni ja više nisam smio pisati.”
Ako dođe do suđenja,
uzmi kakvog nitkova za advokata, posavjetova Euripid,
jer takav zna rupe u mreži zakona.
Smijeh je još odzvanjao, kad iz najtamnijeg ugla
dopre uzvik: “Čuj, zna li ko Tvoje stihove naizust? A oni što ih znaju,
hoće li umaći proganjanju?”
To su zaboravljeni, reče Dante tiho,
njima nisu uništili samo tijela nego i djela.
Smijeh umuknu. Niko se ne usudi da pogleda onamo.
Neko pokuca i
u kolibu banu, pjesnik Jevrem Brković.
Tek je s onog Svijeta, donosi vijesti:
Palikuće Sarajevo pale,
Nebo nad gradom plamti,
Sve su kazaljke stale,
teku pakleni sati.
Allees bleibt beim alten ( sve ostaje po starom),
reče zabrinuto Breht i doda:
Vama – ko u mrtvom gradu svom živ osta-
velim: Smilujte se najzad sebi sami,
nek vas rat nikad više ne namami.
Ko da dosadašnjih nije bilo dosta:
preklinjem vas, sebi smilujte se sami!