Može biti da su debelokošci pa im je svejedno, ali nisam sigurna da čovjek može biti baš tako ravnodušan. Nitko ne živi sam i izoliran. Kako je djetetu čiji je otac stekao etiketu lopova, kako je unuku čiji je djed muljator? Kako je ujutro izaći iz kuće a susjedi ti se podsmjehuju podsmjehom na koji imaju puno pravo. I da živiš još sto godina, podsmjeh će ostati. I falabogu da je tako, to je minimalno poravnanje za lakrdiju države u kojoj su ljudima zatvarali cvjećarnice ili obrte zbog deset pišljivih kuna manje ili više u fiskalnoj.

Strašan me bijes hvata na sve to, i ogorčenje, i jad, i muka mi je od načina na koji su veliki i mali kokošari zloupotrijebili i pljačkali sve što se moglo , a i dalje to nekažnjeno čine. Vremena su takva da dobar odvjetnik može sve urediti i zagladiti, pa kriminal ode u zastaru i nikom ništa. Srećom da na opće ljudskom nivou zastara ne postoji. Jer kao što ima muljatora, ima i poštenih ljudi, a ima ih posvuda, među susjedima, rodbinom, prijateljima, poznanicima, kolegama i u njihovim očima lopova ništa neće ni oprati ni rehabilitirati. Nikad. I uz ono formalno “gospodin” taj i taj , svatko će misliti svoje. Kakav gospodin kad je krimos i probisvjet, brat te tvoje mušterije, tvoj zet, susjed, sin. I pošto će se dotični, odlično umreženi, kao i uvijek izvući i provući, nezgodna etiketa jedino je što će im ostati. I neka! Jer koliko god banalno i petparački zvučalo: čast nema cijenu. Ni ime nema cijenu.