Slikovnost: Teo Kiš
Nepredvidljivost pupa na najboljem dijelu putovanja
Pogledaj me!
Usred ljetne nasumičnosti,
razigravam noge, plazim jezik preko svilenih zubi,
lajem na sunce.
Žuta lopta pada s vrha nebodera.
Pogledaj!
Obučena, pola u crno, pola u plavo,
uzdižem vrat, bajam mitskim dimenzijama.
Nova municija slobode puca iz usta.
Nisam ni stigla do ormara,
nisam bacila pogled na čipku,
a već je prekasno za otmjenost promjene.
Lišena sam himne glasova
(sugovornici pričaju sami sa sobom).
Ne bunim se.
Pola pet ujutro, a ja se oslanjam
glazbenom grbom na izazove,
na potčinjenost unutarnjoj zvijeri umjetnika,
na odmetnutu sestru,
na jogunasti trans nevjeste na podiju.
Žudim za svagdašnjim pirom,
kao za letom bez povratka.
Pogledaj me!
Nisam više poput sebe, a niti poput tebe.
Lanena stopala ne miluju preljubnikovo lice.
Izudarala me impotentna lopta.
Utrpavam se u brze vlakove, pa u
studijske čekaonice, iako me, sigurna sam,
neće pozvati u umjetnički film
(a imam mačji hod, gumeno lice, nebrekla bedra).
Neće prepoznati alegoriju, odani pup u meni,
onaj koji dugo drži latice u sebi
(za opojan miris, treba puno vremena).
Najbolji dio putovanja je otkrivanje umjetničke vatre.
(Majke mi, kriknuo je duh!)
Nema ničeg jeftinog u takvoj odanosti.
Pogledaj me! Na mukama sam!
Držim ruku u umjetnikovom krilu.
Putujemo po užarenoj zemlji,
kojoj ni sjeme više ne može pomoći.
radio gornji grad 
