Fotografije prethodnih godina govore kako me Đurđa dočekivala u Zagrebu, kako sam se odmarala na Memnuninoj terasi u Ljubuškom, pisala u rudniku pod zemljom, upijala zelenilo i sunce u Jurakovom vrtu u Prlekiji, nastupala u Dubrovniku, šalila se sa Štambukom na Trsatu, zabavljala s (tada) malom Vitom na sajmu u Koprivnici, slagala rublje i jakne za Nizozemsku, promovirala knjige u Bosni i na Dravi slijedila tragove svog djetinjstva i mladosti.

Pa onda, kad me jedna gospođa u godinama, intelektualaka, “prozvala” zbog ogorčenja na kovidurska pretjerivanja, i to rečenicom “A kamo bi išla, da i možeš?” konačno mi postade jasno da sve te izolacije, distance i karantene i potiču ljudi koji NEMAJU ŽIVOTA, pa im se čini da ga ni drugi nemaju. Ne trude se ni saznati što mi radimo, čime se bavimo, kako nas pogađa odsjecanje od naše publike, od mjesta koja zrače energijom i nadahnućem. Budući da su oni u većini, sparušeni i uplašeni ljudi bez života, koji bi htjeli uz to biti i besmrtni, Čučanje u vlažnom i prašnom zapećku će se nastaviti.

Nemamo nikoga tko bi nas zastupao, predstavljao, prikazao javnosti našu realnu situaciju mišolovke i krletke. Upućeni smo na “streaming”, na video linkove, na laž virtuale i prenavljanje pred okom kamere. Laž prima neviđene razmjere. Veselo pristaju na nju “djeca doba zlog”, sva nivelirana, izjednačena, sva pod istim zajedničkim nazivnikom tehno-idiota. Svi su glavna lica i nositelji glavnih rola, a njihove trivijalije mediji prežvakavaju kao nebesku manu u pustinjama duha.

Gledam sav taj jad, spremajući fotografije u arhivu. Iduće godine neću ih više prikazivati ni obnavljati. Ulazimo u fazu Purgatorija, dobro je imati što manje prtljage, bez obzira na krajnje odredište. A i ono se, kako mi se čini, neumoljivo nazire, u plamenu što bukti iza mjedenih vrata, čekajući novu hranu da što dulje potraje.