Uskogrudnost, što je to? Kad u čovjeku nema prostora za druge, za tuđe, za bolje, za drugačije. Kad čovjek samo na svoje stavlja naglasak, kad ga ne zanima konstelacija, kad nije nadahnut o nečemu reći bilo što što zahtjeva vrijeme i pomnju, angažman i oduševljenje. Vidim to svakodnevno u svom jadnjikavom “književnom fahu”, gdje amateri pucaju od sebe hvale, a bogme ni potvrđena imena im ne bježe, jer potvrde nikad dosta i žudnje za “prvim planom ” nikad dovoljno. I nekritičnost, da pridodam, prerasta osobe kao sjena na jesenjem suncu.

Gledam ovih dana i ne vjerujem: u povodu Rabuzinove 100-obljetnice izašla je sjajna knjiga Vladimira Crnkovića u nakladi Kajkavskog spravišča i pod uredničkom rukom Božice Pažur. Dotjerana, sjajno prelomljena, opremljena kritičkim i memorijskim sadržajima, dostojnim Majstora. Pa se Crnković dosjetio i nekih pjesničkih imena, što iz Rabuzinove kajkavske obodnice, što iz zavičaja, ili pak onih, koji su višekratno po njegovim motivima pisali pjesme, od Dubrovnika do Đurđevca, recimo. Lijep blok, premda ne presudan za projekt, više kao šlag na tu obljetničku tortu.

Onda vidim, objavile pjesnikinje naslovnicu i svaka svoju pjesmu, veliki domet, bogami, u odnosu na Rabuzinovo djelo. Nigdje konteksta, nigdje prikaza projekta, nigdje osvjetljavanja relacije Crnković-Rabuzin-sveukupna naiva. Pa odlučim, eto, ja neću svoje objaviti, nije meni nešto, kad svatko tanca na svoju štimu, a zapravo, po jednoj žici udara i to je dosadno mome uhu. Prezasićena sam, mislim, tom literarnom kramarijom. Jednom je stanoviti slikar -čudak iz Hlebina odbio platiti predgovor beskrvnoj kritičarki, s argumentacijom: “Tebi je čast da smiješ o meni pisati!” Vidim, vrijeme je potvrdilo, čovjek je bio u pravu. Sve što je ona u međuvremenu napisala, ide mačku za rep, a neke su njegove neobične slike preživjele sud vremena.

Možda bi tako valjalo reći i u Rabuzinovo ime, kad bi imao tko… Čast i mast razlikuju se samo u jednom slovu, no suština im je planetarno različita. Čast da o njemu pišu, neki ljudi trebali bi tek zaslužiti, u mogućoj literarnoj budućnosti, ako je budu imali.