Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodičnoj borbi materijalističkog i idealističkog tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenično se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuce godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhanđeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vječnog vraćanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo čuveno djelo „De Septem Secundes“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljaku svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o sedam arhanđela koji se ciklički smjenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeća: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu odpočeo četvrtog lipnja 1525., i regulirat će sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa sunčani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznašašće: on je baštini od helenizma, no moguće je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su boštva postala arhanđelima kršćanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdašnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjesečeva inteligencija od presudnog značaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obracun s dvije carske kuće, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu! O istom poslu stradala je i- Sofia. Justinijan je ukinuo Akademiju, ljubav spram svjetovne mudrosti, da bi je nadomjestio nebeskom mudrošću, Hagia Sofijom. Sada strada Sofia, mudrost naprosto. Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena – Sveti Mihajlo, na Koševu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navođena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.