Odlomke iz knjige u nastajanju ”U ogledalu uspomena”

Ubjeđenja su zatvor – Nietzsche

Nathalie, koju sam već ranije pominjala i koja je bila kod mene u posjeti krajem sedamdesetih, nije tad dugo ostala u Sarajevu. Ni ja ni ona nismo bile u pretjeranoj formi tog ljeta, iako gledajući iz ove udaljenosti od više decenija, sve izgleda idilično. I tad, a naročito kasnije kad bi Nathalie došla u Sarajevo, sretale bismo na Slatkom ćošetu tatinog bliskog rođaka, slikara Fuada Arifhodžića. Njegova elegancija, koja se kasnije očitovala i u štapu sa zlatnom ručkom, i aristokratsko držanje impresioniralo je Nathalie.

VIJEĆNICA

Kako je volio da se druži s mlađim ljudima, odmah bi nam ponudio da sjednemo s njim i počastio nas kafom i rahat-lokumom. Potom bismo nastavile šetnju, a on da uživa gledajući svijet što je lijeno špancirao Ferhadijom. Mnogi su se zaustavljali da ga pozdrave, ili sjedali s njim da proćaskaju. Da li su poznavali i njegove eterične slike Sarajeva i Istanbula, njegove lirske akvarele kakvi se rijetko sreću? Osim kod Turnera.
Teško mi je ponekad bilo spojiti njegov lik visokog, naočitog muškarca, uvijek besprijekorno obučenog, s takvom vrstom slikarske poezije. Gledajući ga i znajući da je slikar, čovjek bi možda više pomislio na Delacroxa, i njegov puteni Orijent, nego na Turnera. Bilo kako bilo, naše oči se nikad ne mogu zasititi akvarela Fuada Fuke Arifhodžića i uvijek će nas ispuniti i melankolijom, i Baudelairovim spleenima, i pretvoriti nas u pahuljasta, bestežinska bića. Tako barem ja, s patosom, doživljavam slike Fuada Arifhodžića i teško mi je naći pravu riječ za osjećanja koja bude.
Fuadova supruga Lila važila je kao gradska ljepotica, a bila je takođe i jedna od najelegantnijih dama u gradu. Ja se i danas vidim povremeno s njegovim sinom Nerkezom Nerkom Arifhodžićem, koji je još kao vrlo mlad bio Titov šef protokola, a potom cijelog života bio diplomata. Imao je od koga da naslijedi eleganciju.
Družim se i sa njegovom mlađom sestrom, imenjakinjom Jasnom. Sjećam se da je ona, dok je studirala (ne sjećam se šta) odlazila rano u Vijećnicu, čak u 5 h ujutro, da zauzme mjesto u sali. Ni ona, a ni ja, koja sam oduvijek imala svoju “sobicu”, tu svoju biblioteku i radni sto (u drugoj sobi klavir i kauč gdje sam spavala), nisam bila primorana na tako nešto, ali sam iz ne znam kog hira i radoznalosti i sama više puta rano otišla tamo, da čekam na broj u sali, i tu spremam ispite, a naročito da čitam novine i časopise iz turskog i austrougarskog doba.
Ne samo da sam voljela oduvijek biblioteke, njihov istovremeno šutljiv i bučan, raspjevani svijet, nego sam voljela tu zgradu, a moj izliv ljubavi bio je i to rano ustajanje i odlazak tu, iako nisam ranoranilac. Kasnije, kao nastavnik, mogla sam da radim u posebnoj sali za naučne istraživače i nisam se morala dizati skupa s rudarima, niti čekati u redu na broj za mjesto. Ta zgrada u pseudomaurskom stilu bila mi je najdraža u Sarajevu, a stil se mogao zvati bilo kako, mogli su arhitekti, kao i “stručnjak za arhitekturu” Ivo Andrić, pljuvati po njoj do mile volje, mene njihovo visokoparno mišljenje nije nikad okrznulo, uživala sam u tom spomeniku i bila tu još više stimulisana na rad.
A voljela sam i sve što je imalo veze sa Vijećnicom, i njene zvjezdice na plafonu, i njene prašnjave novine, i njene male i mračne kancelarije sa starim namještajem, sve jednake i iste, kaki-boje, u kojima su radili i neki poznati orijentalisti i istoričari, i razne druge ukrase na zidovima, koji me nisu dekoncentrisali, naprotiv, samo su me mogli inspirisati. I uznositi, kao i arkade balkona, kroz koje se nazirao Trebević. A dolje je tekla nevidljiva i kržljava Miljacka, koja je znala odnijeti toliko mladih života iako tako žgoljava, prljava, mutna, smrdljiva, ali zlobna. U mislima sam “vidjela” i čuveni pucanj u Dvadeseti vijek, i kraj Latinske ćuprije, sirotog izmanipulisanog dječaka, koji je mislio da će nakon osvajačke Austrije doći doba prosvjetiteljstva. Da će sve cvasti na Balkanu. Da, ipak, procvali su od tada i te kako nacionalizmi, a slijedi ih danas isto tako uspješna mafija, uživajući skoro sva prava, dok zakoni služe za nemoćne, kao što sam ja i meni slični.

Život lično mi je odao ovu tajnu: “Vidiš, rekao je, ja sam onaj što oduvijek mora nadvladati samoga sebe” – Friedrich Nietzsche

Svi putevi vode u Rim, pa se i ja u svojim sjećanjima stalno vraćam Sarajevu i ranoj mladosti. Život je tu bio uzbudljiv, a istovremeno i bezbrižan, što ni ja, kao ni mnogi nismo znali da cijenimo. Banalnost je reći da se to spozna kad izgubiš. Dabogda imao pa nemao, kaže jevrejska poslovica. Dok ovo pišem, sjećam se da sam u Sarajevu upoznala i mnoge Beograđane i Zagrepčane, a da mi je Zagreb ostao prilično stran grad. Čak mi je bliži bio Beč gdje su moji tetka i tetak, Engelovi, dugo boravili, jer je moj tetak Joža, kome je njemački bio “maternji” (jezik oca), kao advokat radio za Energoinvest i živio u Prvom bezirku, tačno preko puta Opere, u koju smo teta Bahra i ja često odlazile. Jednom sam u avionu za Zagreb upoznala čuvenog glumca Ljubu Tadića, a on me je pozvao potom na večeru, koju je već imao zakazanu sa Slobodanom Šnajderom. Ovog pisca sam već znala, a srela sam ga u Sarajevu za vrijeme MESS-a. U Sarajevu sam upoznala i komičara Miju Aleksića. I mnoge druge čuvene Beograđane.
U Beogradu je živjela od svoje rane mladosti moja rodica Vesna Hamšić, a kod nje sam prvi put otišla kad sam imala sedamnaest godina. Taj boravak je ostao nezaboravan, jer je vezan za dva značajna događaja: rođenje Vesninog sina Nebojše i smrt mog druga Miška. Miško je bio godinu, ili dvije stariji od mene, i išao je u Drugu gimnaziju kao i ja, a bio je blizak rođak moje susjetke i prijateljice Dine Julius. Zvali smo ga svi Miško i ja mu ni danas ne znam pravo ime. Nakon mature, naglo se razbolio od leukemije i liječio se na VMA. Zadesivši se tamo, odlazila sam mu svaki dan u bolnicu, jer nije imao tu ni rodbine ni prijatelja. Mogla sam ga viđati zahvaljujući sestri moga zeta Emina Brace Zulfikarpašića, Lidi, koja je tamo radila kao glavna sestra, ako se ne varam kad je riječ o tituli, i koja mi je posuđivala uniformu medicinskih sestara, pa sam tako preobučena imala pristup svom bolesniku.
Za moj prvi susret s Beogradom vezano je, dakle, i rođenje Nebojše Zulfikarpašića, Vesninog i Bracinog prvog sina, koga je prošle godine odnio rak pluća, a bio je još veoma daleko od doba za umiranje, i pun nade i planova za novi život. Da ne pominjem Miška koji je umro u svojoj 18. godini. Upravo su ti njihovi planovi i nada u “najskoriju sretnu budućnost” u meni izazivali još veću tugu.
Sa Vesnom i Bracom sam izlazila svuda, ali ne znam zašto mi se u sjećanju usjekao odlazak u kino gdje smo gledali “Othelo” s Orsonom Wellesom. Vesni i Braci su u posjetu dolazili brojni prijatelji, Braco je odlično kuhao i pjevao divno uz gitaru ili klavir, koji je odlično svirao, tu je bilo i slavnih slikara, tv-novinara, pisaca… Neki od njihovih prijatelja kasnije će postati i moji, kao odlični esejista, izdavač i jedan od rijetkih demokrata, meni dragi Ivan Čolović. Ponekad smo se Ivan i ja znali napiti za vrijeme tih sijela i rugati se malograđanima, napose malograđankama nazivajući ih (više ja, naravno, nego on) femmes au torchon (dame s kuhinjskom krpom), što nikome nije bilo smiješno. Ivan je bio jedno vrijeme lektor na nekom francuskom univerzitetu, pa sam ga često viđala i u Parizu. Nekad smo Nathalie i ja odlazile skupa u njegov mali studio u XV arondismanu, blizu mene.
Vrata Vesninog i Bracinog doma u Beogradu bila su otvorena za sve, pa i za moje prijatelje i poznanike, od kojih će se mnogi više godina nakon toga pokazati kao veliki ljubitelji Barbara. Braco mi je znao zato reći: Bože me sačuvaj, koga si mi ti sve dovodila u kuću?!
U Beograd sam najviše odlazila za vrijeme Sajma knjige, ili kad sam bila na proputovanju za Pariz. Tu je već živio i na Akademiji predavao i moj prijatelj Ferid Karajica, pa sam se i s njim povremeno viđala. A možda sam se najviše družila sa Miletom Perišićem i njegovom suprugom Vladislavom, kćerkom spisateljice Jare Ribnikar. Oni su usred Beograda imali “salon” i naročito za vrijeme Sajma su kod njih svraćali mnogi pisci. U taj salon mene je uveo moj prijatelj i pjesnik Josip Osti.
“Bože šta si mi ti sve dovodila u kuću”, bila je devedesetih godina dakle česta rečenica mog zeta Brace Zulfikarpašića, rođaka čuvenog Adil-beya, a odnosila se upravo najviše na mog bivšeg prijatelja Mileta Perišića, inače Sarajliju. Kao muž svoje žene Mile je bio vrlo slobodouman, veseo mladić, antinacionalista. Radio je u Andrićevoj zadužbini kao sekretar, gdje je moj otac bio jedan od važnih članova (glavni sekretar ili predsjednik zadužbine?). To je mene i Mileta još više zbližilo, i često mi je i telefonirao, povremeno obavještavao šta se dešava u Zadužbini, slao poruke za mog oca ako ga ne bi našao.
On mi je otvorio vrata Andrićevog doma, čija me je radna soba podsjetila na Lenjinovu. Mislim da je to bilo najviše zbog polumraka koji je tu vladao. Pitala sam se zašto mnogi pisci dok pišu okreću leđa prozoru i gledaju u cijelu prostoriju. Pa i Andrić. I njegov pisaći sto bio je “leđima” okrenut prozoru. U Andrićevom domu sam upoznala i gospođu Veru, Andrićevu vjernu sekretaricu, a zakoračila sam i u njenu intimu, stan koji je imala preko puta Andrićevog. Nisam nikad bila fetišista, niti poklonik mjesta gdje su velikani živjeli, niti sam posjećivala njihove grobove, pa me je susret s Andrićevom intimom ostavio prilično ravnodušnom, iako se dobro sjećam tog susreta. Stan ovog slavnog pisca bio je u samom centru grada i gledao na park, čijeg se imena više ne sjećam. Lijepo mjesto, mislila sam.
Jedini slavni grob koji sam posjetila bio je Rimbaudov, kad sam bila pozvana na Festival poezije u Namuru. U stvari, ta posjeta je bila organizovana za učesnike festivala. Više su me dojmili pjesnikova rodna kuća i njegov muzej u njegovom rodnom gradu Charleville. O tom susretu s pjesnikom napisala sam i pjesmu. Evo nekoliko stihova te pjesme:
Voda je bistra poput slane suze djetinjstva /Žamori pjesnik iz trupla zemlje /Sunce zalazi u daljini /Crne se grobovi neznanih junaka /Pod njima kao da Cinxtia /Boginja ljubavnog sjedinjenja /Svoje djevičanstvo zalijeva ko ljiljan /Dok jurišamo na zvijezdu /Ili je to Juriš sunca na truplo žene? /Svilu djevičanskog ljiljana /U koji se preobraća tačka /U dnu porte posijane mračnim grobnicama /Gdje je tek kenotaf pjesnikov /Djevičanski bijel /Stravično bijel Kao nesreća /Voda bistra poput spleeni suza djetinjstva /Juriš na suncu na bijela tijela žena /Svilu … i ljiljan … /U napuštenom gradu /Pod prozorima kućice možda Djevica uzalud pokušava svoj /Cvijet da odbrani?
Vraćam se u Beograd.
Pred sami rat devedesetih Mile Perišić je naglo prestao da mi se javlja, bio je već napustio dom Ribnikara, i ponovo se oženio, prije nego što je postao Miloševićev “mali”, tj. Minister vanjskih poslova. Tako nešto, i svejedno što će me možda neko ispraviti. Čula sam da je umro od infarkta, možda čak i u avionu vraćajući se sa neke Miloševićeve svete misije, bogzna gdje u svijetu s ciljem osnivanja Velike Srbije etnički čiste, iako “Srbija nije u ratu”.
Pretpostavljam da se nije više javljao ni Josipu Ostiju, koji me je s njim upoznao. Dok ovo pišem, upravo sam saznala da nas je danas napustio ovaj divni pjesnik i čovjek Josip Osti, zvani Pepi. Umro je u svojoj kući, u svom Tomaju, okružen svojom jedinom porodicom: svojim knjigama, svojom macom, svojim cvijećem u bašti. I naravno, svojom prijateljicom, svojom posljednjom ljubavlju, dugogodišnjom saputnicom, spisateljicom i ljekarkom Urškom Lunder. Ona se sve vrijeme njegove duge bolesti, s kojom se Pepi borio hrabro, nevjerovatno hrabro, i to godinama, brinula o njemu. I na kraju mu svojom pažnjom olakšala odlazak u nepovratno.

Svijet je samo jedan, i to lažan, okrutan, proturječan, primamljiv i besmislen – Nietzsche

U Beogradu, posebno za vrijeme Sajma, družila sam se i sa Koljom Mićevićem, a tu sam viđala i pjesnika Boru Radovića, koga sam takođe upoznala ranije za vrijeme Sarajevskih dana poezije, a skupa s njim, viđala sam i njegovog najboljeg prijatelja Vaska Popu (u to doba su uz ime Bore Radovića obavezno dodavali sintagmu “najbolji prijatelj” Vaska Pope, iako je i Radović bio odličan pjesnik). Ponekad sam tu viđala i histeričnog i praznog Momu Kapora, Sarajliju, koji će više nego išta za vrijeme rata mrziti svoj rodni grad i zagovarati njegovo uništenje. Njemu jako lijepo pristaje ono što je Nietzsche poručio: “Nekim ljudima ne smijete pružiti ruku, već samo šapu. A ta šapa mora imati kandže.”

KOLJIN UKUS

Kolja Mićević je objavio u svojoj biblioteci u Banjoj Luci, moj prevod, tačnije kritičko izdanje sa studijom o sufizmu i prevodom pjesama Junusa Emrea pod naslovom “Mistički eros”. Na koricama je bila slika Leonor Fini. Ova erotska slikarka ne samo da mi se nikad nije sviđala kao umjetnica, nego stvarno nema nikakve veze ni sa Junusom Emreom, ni sa sufijskom poezijom, ni s mističkim erosom. Ali to je bio Koljin ukus. A viđala sam Kolju Mićevića i u Parizu. Bio je oduševljen mojom prijateljicom Claude Coustou, koju je Rade Šerbedžija na balkanski “šarmantan” način otkačio, kad mu je uputila nekoliko komplimenata za vrijeme MESS-a u Sarajevu.
Za vrijeme rata, imali smo štand u Parizu na Sajmu knjige. Mi, autori iz Bosne, koji smo se bunili kao ginjoli, mašući rukama protiv zločina. Naišao je Kolja i mahnuo mi iz velike udaljenosti rukom, ne prišavši štandu. Znači, on ne spada u bosanske autore?! I nije čak ni prišao nama Bosancima. Da se ne okuži Bosnom i njenim knjigama i autorima? mislila sam. Sjetivši se da je jedno vrijeme živio u Malom Lošinju odakle mi je često slao razglednice. Još kasnije – rat je i dalje bjesnio u Bosni – kad je francuski PEN u neki zamak kraj Pariza pozvao balkanske pisce da prodaju svoja djela i gdje se našao i Kolja – ovaj pjesnik i prevodilac je rekao organizatoru da me uopšte ne poznaje. Skupa s nekolicinom drugih autora, a bilo ih je tad malo, prodavao je svoje dadaističke pjesme samoizdate u brojnim tomovima. Ipak me je, vidjevši me, pozdravio. Ali jedva. Kažu da nije bio na Miloševićevoj strani. Moja prijateljica Claude ga je jednom srela na ulici u Parizu i pomenula mu svoj užas zbog srpskih zločina. “A ovi drugi pričaju?” (Les autres parlottent?), komentarisao je opsadu Sarajeva, logore, masovna ubistva i silovanja Kolja Mićević.
Preveo je vrlo važne knjige, bio je strastan i prevodilac i ljubitelj umjetnosti, naročito pisane riječi. Bolji prevodilac od mnogih drugih.