
U knjizi „Film ili čovek iz mašte“ Edgara Morena, piše: „Vrijeme je steklo mogućnost kretanja kao prostor, a prostor sposobnost preoblikovanja kao vrijeme. Dvostruka promjena kinematografskog vremena i prostora proizvela je nekakvu jedinstvenu simbiotičku dimenziju u kojoj se vrijeme uvlači u prostor, a prostor u vrijeme, gde se „prostor kreće, menja, kruži, rastvara se i ponovo kristališe“, a „vrijeme postaje dimenzija prostora“. Krajnji rezultat dvostruke promjene je iluzija, koju nam ponekad stvara film, o velikom jedinstvu vremena i prostora, te jedinstvu sna i jave.
KOLIKO VRIJEDI PSEĆI ŽIVOT NA VRELOM NJUJORŠKOM ASFALTU?
Stalone nije imao dovoljno sredstava za život. Nije imao stalni posao i borio se sa neimaštinom. Jedan od njegovih najtežih trenutaka bio je kada je morao prodati svog psa za svega 25 dolara, jer više nije mogao da brine o njemu. Iako je bio obični „avlijaner“, prirastao mu je za srce. Noću je čuvao ogradu od onih od kojih se ne treba ništa čuvati, a danju je besposličario kao i njegov vlasnik. Vrtio se ukrug pokušavajući da ugrize svoj rep, a u pauzama, kada mu se zavrti u glavi od kruženja, sumanuto se češao i šapama trijebio buve koje su u velikom broju kod njega pronašle svoj dom. Kada su ga novi vlasnici odvodili iz avlije, tako je bolno i glasno zavijao, da se čulo sve do Long Ajlenda. Staloneu se paralo srce od tuge. Njujork nije imao milosti prema onima koji su posrnuli i bili na rubu egzistencije. Gubitnike niko nije volio. Noći u Njujorku je bilo lakše podnijeti. I najveći kokuzi su mogli sebi priuštiti bijeg u neki jeftini klub, gdje bi se uz muziku bluza i džeza liječili od života. Svi su u ovaj novi Vavilon odnekud došli. U staroj domovini već zaboravljeni, a ovdje se nisu uspjeli snaći. Takvih sudbina je bilo mnogo. Nikada neće uspjeti zaboraviti hladnu maglu onog prvog jutra, kada su se iskrcali sa sirotinjskim zavežljajima na dokove Njujorka, posmatrajući sa strahom i neizvješnošću „obalu spasa“, o kojoj su toliko sanjarili.
Odjednom se prenu iz tog košmara u kom su miješali san i java. Ovo je kao neki film, pomisli u jednom trenutku dok je besciljno tumarao ulicama sirotinjskog kvarta, gdje je živio. Onda mu je sinulo u glavu: Film, film, o ovome treba snimiti film. Stisnut bijedom sa svih strana, pritjeran uza zid, malo iz slučaja, a malo iz očaja ta spasonosna ideja o snimanju filma, sve je više i više sazrijevala. Želio je film u kojem bi prikazao bijedu i brutalnost života, ali i borbu za ostvarenje svojih snova. Inspirisan jednom od najvećih zvijezda svjetskog sporta svih vremena, Muhamedom Alijem, Stalone je napisao scenario za film u svega par dana. „Ovo upamtite“, rekao je: „Snažne ruke pomjeraju stijene, ali snažne riječi pomjeraju planine“.
OVAJ SCENARIO SE KUPUJE JEDINO SA MNOM U GLAVNOJ ULOZI
Scenario je oduševio producente. Nisu htjeli da ova dobro osmišljena ideja propadne. Scenario je otkupljen za 35.000 dolara a Silvester Stalone je dobio glavnu ulogu. Tako je rođen film Rocky.
Prvu stvar koju je morao neodgodivo napraviti sa zarađenim novcem je da pokuša svog omiljenog psa Butkusa vratiti kući. Uspio je. Otkupio ga je za nevjerovatnih 15.000 dolara. Preko noći je ponovo postao omiljen među „rajom“. Svi ga željeli imati u svom društvu. Prolaznici su mu mahali i srdačno mu dobacivali u prolazu, baš onako kako je prikazano i u filmu „Rocky“. Nije morao glumiti, kao što ni Campo nije imao potrebu da glumi u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“, Emira Kusturice.
Taj film je bio njegov život. Dobio je glavnu ulogu filmu koji je, kao u knjizi Edgara Morena, koju smo na početku ovog teksta pomenuli, sjedinio vrijeme i prostor, snove i stvarnost i uz to donio ogromnu financijsku dobit. Rocky je brzo postao „Evergreen“ svjetske kinematografije. Snimljen je u Filadelfiji za nepuni mjesec dana uz minimalna financijska ulaganja.
„Kada napraviš skulpturu“, savjetovao je kineski mudrac vajara početnika, „prepusti je narednih sto godina morskim talasima. Ono što od nje nakon tog perioda preostane, čista je umjetnost“. Dakle, vrijeme je najbolji „sudija i kadija“. Tako je i sa filmom.