Saturn i melankolija, djelo autorskog trojca Klibansky, Panofsky i Saxl, jedna je od, po riječima F.A.Yates, najučenijih knjiga našeg doba. Furor melancholicus! Crna žuč, patološko stanje duše, bezumlje, intenzivno razmšljanje, bezobzirnost, žudnja za moći, povlačenje iz svijeta, sjeta, praznovjerje, kojekakvi strahovi od svega i svačega, velikodušnost- magnanimus. Osim oznake za mentalna oboljenja, melankolija može značiti i jedan od četiri tipa karaktera koji zajedno sa koleričnim, sangviničnim i flegmatičnim tipom čine sustav četiriju humora ili tjelesnih tekućina, odnosno sustav četiriju kompleksija. Krv, odražava zrak, jača u proljeće, vlada u djetinjstvu, izlazi na nos; Žuta žuč, odražava vatru, jača ljeti, izlazi na uši, vlada u mladosti: Crna žuč, odražava zemlju, jača ujesen, izlazi na oči, vlada u zreloj dobi; Flegma odražava vodu, jača zimi, vlada u starosti, izlazi na usta. Smješteni su u mozgu, srcu, pupku i falusu. Čovjek je zdrav kada te tekućine nisu preobilne niti ih manjka. Pitagorejci su broj četiri smatrali iznimno važnim, korijenom izvorne i vječne prirode, zaklinjali su se na četvorku. Dušu je činilo četvorstvo intelekta, spoznaje, mišljenja i percepcije. Tako, Empedoklo uspostavlja prvu i najčvrstiju vezu mikrokozmosa i makrokozmosa, a njegov učenik Filistion dodaje prapočelima vatri, vodi, zraku i zemlji kvalitet-dinamis; vatri pripada vrućina, zraku hladnoća, vodi vlaga i zemlji suhoća. Miješanje temperatura i kvaliteta je „kraza“. Bogovi kažnjavaju ludilom heroje Ajanta, Herakla, Belerofonta, to je bolest heroja, spiritualna egzaltacija. Slično tome, i um se također koristi četirima humorima. Umjesto krvi on ima slatkoću, umjesto crvene žuči ima gorčinu, umjesto crne žuči ima tugu, umjesto flegme ima staloženost, jer doktori vele da su sangvinici slatki, kolerici da su gorki, melankolici tužni, a flegmatici staloženi. Tako u kontemplaciji leži slatkoća, od prisjećanja na grijeh dolazi gorčina, od počinjenja grijeha dolazi žalost, od njegova okajanja, staloženost. I čovjeku valja budno paziti da ne bi duhovna slatkoća bila ometena svjetovnom gorčinom ili da gorčina koja izniče iz grijeha ne bi bila pokvarena tjelesnom slatkoćom, kao i da sveukupna tuga ne bude ometena ispraznošću ili inercijom te da staložen duh ne bude smućen nezakonitošću. U srednjem vijeku melankolija je na popisu smrtnih grijeha, podnevni demon redovnika, kao odsutnost volje i energije, grijeh za koji nije bilo oprosta. Panofsky citira Marsilija Ficina koji je izravno nadahnuo Durerov čuveni bakrorez Melancolia I: Saturn rijetko označava obične karakteristike i sudbine, već ljude izdvojene od ostalih, božanske ili bestijalne, blistave ili bačene na koljena najdubljom tugom kao Shakespeareov Hamlet ili Cervantesov genijalno ludi vitez Don Quijote. Ludilo svjesno samog sebe, Erazmova je mudrost-ludost koja se poništava u gluposti u liku dvorske lude. I Julija Kristeva u knjizi Crno sunce kaže „razdoblja u kojima propadaju vjerski i politički idoli, krizna razdoblja, posebno su povoljna za mračna raspoloženja. Melankoličnom karakteru Kant dodjeljuje pečat uzvišenog, „sublimnoga“, vlasnik je ideala slobode i predstavnik njegovog pojma vrline. William Blake, sebe je nazivo Božjim poslanikom, svakodnevno je slušao glasove u sebi, glasove anđela-Božjih glasnika, govorio je: znam da je ovaj svijet svijet mašte i viđenja, najavljujući vizionarski dolazak Wordswortha, Coleridgea, Byrona, Schelleya, Keatsa te Jane Austen, Mary Wollstonecraft, Felicie Hemans. Melankolik je strog sudac i sebi i drugima i nerijetko je zabrinut za svijet jednako koliko i za sebe. Za Hobbesa melankolici su antipolitični, osuđeni na ontološku usamljenost i društvenu izolaciju što im je ujedno i hendikep za ostvarenje političke ambicije. Upravo su takve „saturnovske“ crte temperamenta oblikovale Hobbesovog homo lupusa – ingenioznog, mahnitog, oportunističkog samotnjaka žednog moći, impregniranog zlom. Homo homini lupus i Bellum omnium contra omnes referentne su točke Hobbesovog misaonog eksperimenta koje počivaju na tezi da čovjek po naravi nije društveno biće te da njegovom prirodom vladaju želja za moći, strah i psihološki egoizam. Misao da je društvo, odnosno civilizacija krivac za čovjekovu moralnu pokvarenost sustavno je razradio J.J.Rousseau.

2.

Bauk kruži Europom-bauk komunizma. Još nije tu, ali vrijeba iz budućnosti. Budućnost može pripadati samo utvarama. U trenutku kad novi svjetski nered ponovno pokušava uspostaviti svoj neokapitalizam i svoj neoliberalizam nikakvo se negiranje ne uspijeva osloboditi svih Marxovih utvara. Sablast o kojoj je 1848. govorio Marx bila je tu – ne bivši tu. Ona još nije bila tu. Ona nikada neće biti tu. Sablast je, sablast komunizma, frekvencija određene vidljivosti. Hegemonija uvijek organizira represiju pa dakle i potvrdu proganjanja. Melankolija je pretpostavka revolucije a ne njena posljedica. Danas, stoljeće i pol kasnije, mnogobrojni su oni koji po svuda u svijetu izgledaju jednako tjeskobni zbog sablasti komunizma, bila je to samo sablast, čujemo: iluzija, fantazma ili fantom. Nije dovoljno pobijediti praznovjerje, da bi njegovi učinci u biću bili ublaženi. Modelirajući žalovanje s patologijom melankolije, Freud postavlja snove kao normu naspram koje se očituju narcistički poremećaji, kao slika loše ekonomije, promašene libidinalne investicije odnosa s objektom koji je mrtav ili ga nema, ili izazvan govornim činom, uvredom, zapostavljanjem, razočarenjem. Derridinim riječima: „Govorim o žalovanju kao o pokušaju unaprijed osuđenom na neuspjeh – točnije, na konstitutivni neuspjeh – da inkorporiram, interioriziram, introjiciram, subjektiviram drugoga u sebi. Čak i prije smrti drugoga, mene konstituira upis njegove smrtnosti. Žalujem, dakle jesam.“ Melankolija je prema tome žalovanje žalovanja ili žalovanje bez žalovanja, bez kraja, militantno žalovanje kao Benjaminova žalobna igra.

Referirajući se na Stieglera Tatjana Jukić u tekstu Žalovanje ili melankolija? psihoanaliza ili ekonomski problem Derridina marxizma kaže: Prema Nancyju, “zajednica nam je dana – ili, radije, mi smo dani zajednici, mi smo joj prepušteni: ona je dar što ga valja obnavljati i komunicirati, a ne rad što ga valja obaviti ili proizvesti. Uvjet zajednice, pokazuje se, jest zadatak koji se iscrpljuje u preživljavanju: jer je upravo preživljavanje beskonačan zadatak u samoj srži konačnosti, to jest smrtnosti. Simptomatično je što i Nancy takav zahvat u zajednicu povezuje s Marxom, zapravo s implikacijom da se Marxov pristup radu ne da iscrpiti na mjestu što ga Freud pripisuje žalovanju, već na mjestu što ga Freudova psihoanaliza pripisuje melankoliji – ujedno mjestu što ga melankolija zauzima u antici. Prema Žižeku, valja imati na umu da marksizam računa na razliku između“djelovanja kakvo prevladava u društvenom životu (što, u pravilu, nije ekonomija) i (ekonomskog) djelovanja koje određuje društveni život. Žižek tu razliku stavlja u relaciju s Freudovim razlikovanjem latentnoga sadržaja sna (koji u pravilu nije seksualan) i nesvjesne žudnje koja jest seksualna. Žižek time, međutim, deseksualizira rad u podlozi zajednice (ali i u podlozi marksizma), a u korist sprege seksualnosti i ekonomije. Ipak, stavi li se spomenuta razlika u relaciju ne s Freudovim tumačenjem snova, već s Freudovim zahvatom u žalovanje i melankoliju, ispostavlja se da “djelovanje koje prevladava u društvenom životu (a koje, u pravilu, nije ekonomija)”, a naspram “(ekonomskog) djelovanja koje određuje društveni život, odgovara u stvari melankoliji (koja ne osposobljava sebstvo za ekonomske relacije), a naspram žalovanja koje osigurava ekonomski rezon sebstva. Nadalje, s obzirom na to da melankolija kod Freuda označava upravo izuzimanje libida iz ekonomskog rezona, takva korekcija Žižekove pozicije pokazuje da je rad u podlozi zajednice (i marksizma) nerazdruživ od seksualnosti. Što, najzad, odgovara Nancyjevu komentaru gdje se gotovo bešavno spajaju Marx i Bataille, za kojega se pitanje zajednice ne da postaviti odvojeno od pitanja erotizma.

3.

Pravila epskog teatra Okvirni su kontekst filmova Larsa von Triera. Melankolija, Dogville, Manderlay ekranizacije su kazališnih predstava, snimljeni kamerom iz ruke, to su filmovi o idealima koji se nalaze u sukobu sa svijetom. Ili, Terrence Malickov Vitez pehara, filmska radost življenja u kojoj gledamo i čujemo: snovi su lijepi, ali ne možeš živjeti u njima. Ili, Godardovi politički filmovi-eseji Socijalizam i Zbogom jeziku, kao zagonetne figure postojećeg, odgonetke logike raspadanja. Film je sablasna umjetnost, bitka fantoma, medij povratka sablasnog. Film plus psihoanaliza jednako je znanost o sablasnom. Budućnost pripada sablasnome, duhovima. U Gramatologiji Derrida kaže da je jezik već pisanje. Prema tome, kaže Bernard Stiegler, život je uvijek već film. Pokretanje fordovske masovne proizvodnje i holivudske produkcije rezultati su rada strojeva žudnje, ekonomije bazirane na libidu. Libido regulira impulse, skreće ih s objekta, ekonomijom prolaza kroz principe realnosti transformirajući objekt konzumacije u objekt kulta. Stieglerov je primjer sljedeći: kada se zaljubim u nečije umjetničko djelo ili film ja ću mu se posvetiti kao kultu i projicirati u njega beskonačnost, fantaziju ni sa čime usporedivu, strukturalno i istinski jedinstvenu. Problem je u razumijevanju kapitalističkog zaobilaženja libida proizvodnjom procesa dekompozicije kroz eksploataciju, exploiting the libido by calculation means destroying the object of the libido, in doing so we destroy desire. Industrijska proizvodnja slika razara horizont libida, time i horizonte nade te ih kompenzira logikom očaja. Zato budućnost pripada sablasnome, a to znači da budućnost pripada – terorizmu. Nikada ne možemo precizno razdvojiti primarnu od sekundarne retencije, između percepcije i imaginacije, drugim riječima između stvarnosti i fikcije. Ako moram (a to je etika sama), napominje Derrida, nositi drugoga u sebi da bih bio vjeran tome drugome, da bih poštovao njegovu izvanrednu drugost, stanovita melankolija mora prosvjedovati protiv normalnog žalovanja. Bitak pojedinca već je u startu definiran kao neuspjeli pokušaj utemeljenja vrijednosti, iluzija imanencije, nemoć utemeljenja emocije u nekom bitku-u-sebi. „Tužan sam“ kaže Sartre, „Nisam li ja ta tuga koja jesam upravo na način bivanja onim što jesam? No što je tuga ako ne intencionalna jednost što je okupila i udahnula život sveukupnosti mojih postupaka? Ona je značenje ovog tupog pogleda koji bacam na svijet, značenje ovih pogrbljenih ramena, ove glave koju saginjem, ove beživotnosti cijeloga mog tijela. No zar u onome istom trenutku u kojem zauzimam svaki od tih oblika držanja ne znam da bih mogao i ne zauzeti ih? (…) Ne radi li se o svijesti koja sama sebe izlaže tuzi kao čarobnom utočištu pred odveć napetom situacijom? I ako je tako, ne znači li biti tužan prije svega učiniti se tužnim?“ Primordijalna konflitnost čovjeka temelji se na njegovoj ovisnosti o drugima, zarobljenosti u sudu Drugog. Sadist negira slobodu drugog, reducirajući ga na objekt koji pripada njegovoj volji. Mazohist negira svoju slobodu kako bi se podvrgao volji Drugog. Ljubav se javlja kao sadomazohistički čin u kojoj želim posjedovati Drugog kao transcendentan objekt koji me voli iz slobodnog čina. Čovjek nije ništa drugo doli svoj život. Ili kako bi rekao Ebner: Ja i ti opstoje samo u međusobnom odnosu, nije moguće jedan ja bez ti, kao što nije moguć jedan ti bez ja. I to nije sve. Jedini je smisao u ljubavi bez granica, jer je ona izvan granica zakona, gdje jedino može živjeti.

4.

Dubinska perverzija svih revizionizama je strah od samih sebe, optužba protiv svakoga tko je spreman postavljati pitanja, o statusu istine, o filozofskim pitanjima o povijesti, o prijateljima marksizma, o prijateljima Manifesta. Jer sablast upravo i znači progoniti Marxa, svoga vlastitog progonitelja, svoga intimnog stranaca. Tako Derrida u pokušaju rasvijetljavanja razlike između sablasti i duha kaže: sablast nije samo tijelesna pojava duha, njegovo fenomenalno tijelo, njegov propao i kriv život, već i nestrpljivo i nostalgično očekivanje iskupljenja, tj opet duha. Sablast bi bila odgođeni duh, obećanje ili proračun otkupljenja. Šta je ta odgoda? Sve ili ništa. Lik ukletosti povezan je sa likovima lova. Kao i svi koji su opsjednuti sablastima i mi ih prihvaćamo da bi ih protjerali. Čim postoji sablast, gostoprimstvo i protjerivanje idu ruku pod ruku. Marx nabraja deset utvara u nečistoj povijesti duhova: bog, biće ili esencija, taština svijeta, dobra i zla bića, kraljevstvo bića, bića koja uz pomoć preobrazbe i spontanog razmnožavanja postaju potomstvo, čovjek Bog, čovjek, duh naroda, Sve. Po čemu prepoznajemo sablast? Po tome da se ne prepoznaje u ogledalu. Komunizam je oduvijek i zauvijek sablastan, besmrtan je, on uvijek treba doći i vratiti se. Njegova najava i nasljeđe su sablasni. Biti znači naslijediti, bit onog što jesmo prije svega je nasljeđe. Nasljeđe nije datost, ono je uvijek zadaća. Kako je utvara uvijek pozvana da dolazi i vraća se, misao o sablasti, suprotno onome što zdravorazumski vjerujemo, ukazuje na budućnost. To je promišljanje povijesti, nasljeđe koje može doći samo iz onog što još nije došlo-upravo iz onoga što dolazi. Sablasti su uvijek tu, čak i ako ne postoje, čak i ako više nisu, čak i ako još nisu. Razgovarati sa mrtvim komunistima, mrtvim Titovim partizanima, mrtvim marksistima, mrtvom Jugoslavijom sada bi značilo komunicirati s mrtvim-u-meni koji govori kroz mene i meni dok ja govorim s drugima koji u sebi imaju svoje mrtve u univerzalizmu razgovora kao nadgrobnog govora kroz suze i govor što slobodno teku. Taj govor kraj groba trebao bi nas podučiti, konačno, etici življenja. A opet, kako? Iz tibetanske knjige mrtvih čitamo: Svima onima koji te budu oplakivali ti ćeš reći „ovdje sam, ne plači!“, no oni te neće čuti, i ti ćeš misliti „ja sam mrtav!“, i ponovno ćeš se osjećati bijedno. Ne padaj u jad na taj način.