Iz prve ruke svjedočim: dvije stvari su posebno teško padale Dušanu Vukotiću devedesetih, posljednjih godina njegova života.

Navodim ih bez redoslijeda.

Jedna od njih tiče se činjenicu da mu „nisu dali da radi“, tj. da nastavi sa svojom filmskom karijerom.

Na sve njegove prijedloge, ideje, želje… odgovor je bio – muk!!!

Od 1990. do smrti, Vud je – osim što je nastavio sa svojim angažmanom na preostalim epizodama serije „Mali leteći medvjedi“ – od autorskih projekata jedino realizirao 13-minutni animirano-igrani-lutkarski film „Dobro došli na Planet zemlju“.

Uz Tantalove muke, koje na kultiviranim filmskim akademijama nisu primjerene ni studentima režije za svoje diplomske filmove, a kamoli jedinom hrvatskom oskarovcu.

Planirani rok realizacije filma bio je šest mjeseci, a protegnuo se – nije za vjerovati – na pune četiri godine?!!!

O tome opširnije u knjizi posvećenoj tom filmu, a popratna fotka ove objave upravo je sa seta „Dobro došli na Planet Zemlja“.

Nažalost, zadnjeg Vudovog seta u ovozemaljskom životu!

Druga stvar zbog koje Vukotić 90-ih nije mogao „mirno spavati“ ticalo se „glasina“, pa i „percepcije“ koja se od pojedinih njegovih “ljubomornih” kolega (punih jala i zavisti) širila u filmskim, kulturnjačkim, medijskim, pa i političkim krugovima da je „neprijatelj“ nove države!?

O tempora, o mores!

Smatrao je da se upravo zbog te i takve percepcije našao na HDZ-ovoj „crnoj listi“ umjetnika?!

Naravno, nitko se to Vudu otvoreno nije usudio reći, ali kako mi je njegova supruga Lila više puta pričala:

– koliko puta su njegove kolege i studenti prelazili na drugu stranu ulice kada bi vidjeli da im dolazi u susret, valjda su se bojali da će ih netko vidjeti da uopće komuniciraju s Duškom

– koliko mu je mjeseci, pa i godina trebalo da dobije domovnicu…

O tome se i knjiga može napisati.

Da, mogu posvjedočiti da Vud nikako nije bio simpatizer HDZ-a i Franje Tuđmana, da mu je bilo „žao“ što se raspala Jugoslavija, ali i da mu je Hrvatska bila jedna i jedina domovina.

Tih 90-ih dobivao je pozive i iz Beograda i iz Titograda (Podgorice) da se preseli, ali o tome nije htio ni čuti, ni pod razno.

Njegova ojađenost je bila tim veća, što mi je više puta s „ljutnjom“ rekao, kako je upravo on bio među PRVIM HRVATSKIM FILMAŠIMA I UMJETNICIMA koji su javno osudili agresiju na Hrvatsku, a što je i uvijek kasnije činio.

Nažalost, s protokom godina, svime što mu se u međuvremenu događalo, pa i bolešću, Dušan Vukotić nije znao točno gdje, u kojem mediju je to učinio.

Sjećao se da je to bilo početkom ljeta te 1991. i da je svoju izjavu izdiktirao telefonom, pa da nije nemoguće da je to bilo i za neku radio-emisiju.

Prolistao sam ponešto dostupnih dnevnih novina i tjednika iz tog vremena “u potrazi”, ali nisam naišao na tu Vudovu izjavu.

Ali – što mogu što sam rođen pod sretnom zvijezdom, kako mi supruga često zna „predbaciti“ – moj kolega, prijatelj i suradnik, stari „novinarski vuk“ Miroslav Martinić, mi je nedavno poslao paket s starim novinskim materijalima, među ostalima i stranicu „Večernjeg lista“ s datumom 6. srpnja 1991.

I u njoj izjave „hrvatskih intelektualaca“ (kako ih je Večernjak „titulirao“) na temu agresije, među njima i Duško Vukotić.

Danas, točno trideset godina kasnije, na svjetlo dana i u integralnom obliku donosim kako je Vud bez ikakvih kalkulacija i dvosmislenosti tada jasno rekao „popu pop, a bobu bob“:

„60-ih godina dok sam se bavio tzv. angažiranom karikaturom napravio sam stotine crteža o temi staljinizma, totalitarizma, terora i agresije… O tome sam napravio i dva filma, „Igru“ i „Piccolo“, ali nikada, niti u snu, nisam pomislio da bi se nešto slično moglo i nama događati. Da možemo doživjeti to emaniranje ludila i gluposti, razarajućeg bijesa i mržnje. Agresija, zločin i tragedija na ovim prostorima sve više poprimaju obrise pakla. Prisjetimo se što kaže Dante u „Božanstvenoj komediji“: Lasciate ogni speranza, voi ch’entrate.

Ili u prijevodu: napustite svaku nadu vi koji ulazite!

HVALA TI, VUD!

Valjda će sada i najnevjernijim Tomama biti jasno kakva je moralna i ljudska veličina bio Dušan Vukotić.