Čudo

Neshvatljivije mi je brisanje prašine
od plesa s mrtvima na Madagaskaru.
Mark je rekao da ih izvade iz groba.
Omotaju tkaninom, dignu prema nebu
i prskaju vinom, plešući uz živu glazbu.
Taj se povratak događa svakih sedam godina.
I više me strah osjećaja pripadnosti
od tetoviranih lica u ponavljajućem snu.
U kojem motorom obilazim vulkane,
grlim lokalno stanovništvo i brišem im suze.
To mi je posao, plaća ovisi o raspoloženju.
Voljela bih biti ambiciozna, ali nemam vremena.
Na klupi me čeka doživljaj, u pošti pisma.
Na stolici pas i vjernost prvog susreta.
Dugogodišnja ljubav i pokušaji odlaženja.
To ne znači da ne češljam svoje čudovište.
Koje se naglo budi tražeći hranu i piće.
Nemoguće ga je obuzdati glasom i dodirom.
Moj jezik ne razumije, moj pogled ga iscrpljuje.
Zato ga zavežem za stijenku i napijem do nesvijesti.
I češljam ga, češljam, češljam…