(Suzana Lovrić: “Samo Tišina: crtice s Puta promjene”, Klepsidra, Kreševo, 2020.)

Sa tri objavljene knjige poezije, od 2007. do 2014. godine (“Pisma iz uzaludnosti”, “Tumačenje nesanice” i “Usporeno pravolinijsko kretanje”) Suzana Lovrić je stišanim i nenametljivim, a istovremeno sugestivnim i suverenim pjesničkim glasom zauzela svoje mjesto u samom vrhu književne produkcije u BiH; zrelost duhovnopoetičkog postava, autentičnost i perfekcionizam u izražajnostilističkom smislu naknadno su “opravdali” njen relativno kasni autorski ulazak u svijet književnosti (prva knjiga sa skoro ispunjenom četvrtom decenijom života)

Dominantni dojam kod prvog čitanja knjige: tako malo nečega, a tako mnogo ničega stani se i zadržava u ovim stihovima – da je to, neizbježno, pravi šok:

“zrak // ti treba / sad je jasno / on će jedino pomoći da iz naučenih uvjerenja / uđeš opet u svoje male/ lakirane cipele za igru / a gdje će te odvesti / to još ne znaš / za početak najpametnije / što dalje od sebe” (“zrak”, str. 61.)

Ovo je prvi tekst kojim započinje ciklus pod naslovom “Indija”; sva je knjiga “podijeljena” tj. strukturirana kao niz “putopisa”, ili bljeskova s putovanja po raznim svjetskim destinacijama. Prvi ciklus “Zanzibar” ima 17 tekstova, “Kuba” ima 13, “Kina, zamalo” samo jedan, potom “Vijetnam” osam, “Indija” 14 i, napokon, posljednji (“Putovanje u mjestu – Fojnicatrans”) 10 tekstova. Recenzent ove knjige (Edin Pobrić) uočio je i izdvojio to o čemu se ovdje pokušava govoriti:: “S poezijom Suzane Lovrić dobivamo ‘govor tišine’, koji nadomještava sve ostale zvukove, s obzirom na to da se priroda ovdje ‘povlači’ iz svojih velikih vanjskih oblika….” Dakako da je putovanje ovdje i ono izvanjsko, i ono unutrašnje: pjesnički subjekt (opet fali ženski rod za ovu imenicu!), kako ćemo tek iz ponekog od svih ovih tekstova saznati, ima i svog saputnika (za jedno i za drugo spomenuto putovanje) – ali mora se istaknuti (kao subjektivni dojam i stav) da se jednostavno ne prisjećam još neke knjige poezije u kojoj je to Ja pjesničkog subjekta tako i toliko bilo predano neizvjesnosti samoprepoznavanja u ogledalskom međuprostoru nijemog dijaloga između spoljašnjih oblika Svijeta i unutrašnjih kondenzacija Sebstva, između pretpostavljene Vlastitosti i susretnute Drugosti – u kojoj je to Ja pjesničkog subjekta tako i toliko i-nenametljivo-i-duboko bilo povezano-prepleteno sa tim nekom svojim Ti (koje je prati na ovim putovanjima)…!

“moderna Penelopa // oslikava naš novi krevet sklepan od paleta / zamisli / zaspivat ćemo iznad brzog potoka/ s glavicama potočnica svuda oko nas/ sa zida će nas nasmijavati patchwork naših putovanja/ dvanaest teško izabranih sličica / jer previše je toga bilo pa se prebrzo sve i razlilo / u boje / sad u mjestu neprimjetno budimo se i dalje u isti sat/ ista nas tišina mami u promjenljivo mjesečevo ogledalo/ u njemu se i ogledamo toliko drugačiji / mi isti” (“moderna Penelopa”, str. 84.)

“od Elephante hramova // preko Bhubaneswara do Konarka/ na svetim jezerima/ ispod slapova Kanchajunga/ ni kišobran ne pomaže da ne speru tugu/ i uz sve molitve u zoru u podne/ skupa i na zalasku Sunca/ dok ponoćni obred obavljamo svatko u svom hramu / jer predugo je tvoj hram bio tijelo/ a moj je predugo bila tišina” (“od Elephante hramova”, str. 66.)

Redukcija je na djelu, u i ontičkoj ravni (Svijet kao nešto što tek trebam, eventualno, otkriti kao Svijet), i u izražajnostilističkoj ravni (Pjesma kao nešto što će, možda, tek započeti u iščitavanju, zapravo u dahu “dalekog čitaoca”); ali, preciznost (oruđe zaostalo od bola/boli!), preciznost koja toliko riječi čini suvišnim, uvijek je tu (i najprije se detektuje u naslovima, koji su najčešće prvi stih pjesme):

“znam što ti se desilo // proključalo je konačno ispraznilo se kao gejzir/ nema više gađenja prema ovom svijetu/ otišla je žuč prašina čađ/ sve je nestalo/ srušili se gradovi pobjegla voda/ umrla je i odjeća/ koja te na trenutak držala cjelinom/ dok si se osvrtala u čudu/ nestalo je i ono tamo bez ičega/ ostala je samo noć tvog rođenja/ nešto vedro u kiši/ nešto na pristojnoj udaljenosti/ nešto tako rijetko i neobično” (“znam što ti se desilo”, str. 9.)

Kad se ispiše ovakva pjesma, tek znaš da imaš početak knjige! Toliko samoprepoznatljivosti između polarno suprotstavljenih emocionalnih, pojmovnih, osjetilnih ili karakteroloških određenja (između radosti i bola, naprimjer, između istine i opsjene, svjetla i mraka, vjetra i daha, sjećanja i zaborava, oblaka i okeana, strasti i mira, bliskosti i daljine, pijeska i snijega, jutra i večeri, rastakanja i zrenja…) – ne može se “slučajno” naći u knjizi poezije: kad u zrnu pijeska prepoznaš jezgro-koncept – rascvjeta se raskošna pješčana pustinja od svijeta (koji i jest i nije istovremeno), najživljih boja praznine-i-punine:

“grudve od pijeska // moj mali prijatelj još nije vidio snijeg/ nepovjerljivim osmijehom prati crte planina/ koje kažiprstom ostavljam u vrelom zraku/ dok mu pričam odakle sam došla/ a onda mu u pijesku pravim Vranicu i Matorac // kao da se nadam kako će ova vrela izmaglica/ malo popeglati zimska jutra u koja se vraćam // ne prestaje se smijati/ a ja još nisam vidjela tako bijele zube/ pa začarano mjerim bjelinu pijeska/ s neprozirnom bjelinom dječije nevinosti // je li i moja nekad bila takva” (“grudve od pijeska”, str. 24.)

Iako je tačno da “oneobičava i narušava konvencionalne znakovne sisteme, usmjerava pažnju na materijalni proces jezika…”, kako piše u svojoj recenziji E. Pobrić, ipak se pitamo bi li se ova poezija mogla nazvati-i-odrediti intelektualnom (određenje kojim spomenuti recenzent započinje gore navedenu rečenicu); diferencijacija, razgraničenje, specificiranje, uspoređivanje, razlikovanje i razlučivanje, razvrstavanje – temeljne su odlike intelektualnosti, kojih ovdje jedva da i naziremo u pjesničkom postupku Suzane Lovrić: njena se štastva, njezin quid (kao sadržajnost izrečenog) rastaču odmah, u istoj toj sintaktičkoj svezi, u kojoj su tek bila zaušćena – u ovim stihovima na magičan način nazočimo-sudelujemo-u istodobnom i-početku-i-kraju bilo čega (od sveg tog što jest rečeno)…! Čarobna je i divna sama mogućnost da se u-čitavamo u ovu knjigu poezije: valjda je to najvažnije čime je možemo preporučiti čitaocu/čitateljki (ne publici!)… nudeći još ovu sjajnu pjesmu o rijeci Teesti:

“Teesta // me boli / najveća je a najmanja/ strugajući po pritokama/ iz kojih već i krv curi/ sva ta dna ne mogu se više napuniti suzama // nagnem se nad kanjonom i šapnem joj/ tu sam gledam te poskoči/ pomaže li kad pitam za ribe za rakove/ o ne čini je još tužnijom // ne ničega više nema/ sve je otišlo niz mulj/ prema kojem moru niti sama ne zna/ ona samo želi da joj dušu uzme što bliža hidrocentrala” (“Teesta”, str. 70.)