Ne znam zašto baš mene uvijek zapadne pisati o neugodnim i škakljivim temama, o anomalijama našeg kulturnog života, o kiču, diletantizmu, vladavini mediokriteta, o devijacijama i prenemaganjima, stvaranju lažnih idola, samoproglašenim genijima, beamterskim zaplotnjacima, alkosima i narkosima koji bi nekoga “zastupali i predstavljali”,intelektualcima diplomiranim na tipkovnici, o hormonalno pobuđenim gospođama koje u trećoj dobi otkrivaju da su pjesnikinje i sve tako redom… To je zaista odiozno, mučno, izaziva stres, a još je gore ako se prešuti. Pokriješ li se ušima i praviš se da ne primjećuješ, znači da pristaješ na oportunizam, na “dopadljivost” koja je iznad istinoljubivosti, te da pod stolom zbrajaš zasluge , računajući na usluge onih kojima se “hrabro” nisi zamjerio, pa će oni to kanda imati na umu!
Iskreno, nije me uopće briga. Držim da istina svijetli kao luč, razbijajući tamu vremena. Mogu pisati i vidjeti u tome smisao, i čitati tuđe i hvatati istu takvu nit u njihovu tekstu. Sletim na tuđi tekst kao gizdavi admiral i nasučem se nektara. Super. A oni koji me nisu od mladosti voljeli ni podnosili, neće se “smekšati” zbog mojih godina, ponajmanje pak zbog mojih knjiga, koje i jesu kamen spoticanja u našoj komunikaciji. Odgovaram na nekakvo pitanje u intervjuu i ono glasi otprilike : Smatrate li da danas imamo previše pjesnika? Kažem da apsolutno ne smatram, ja ih ne vidim, jedva da ih uopće ima, ako pod tim pojmom pitalica podrazumijeva što i ja: nadarene, nadahnute, vrijedne, iskričave, zanatski besprijekorne pojave, kojima je “cijeli svijet pjesnička građa”, kako veli Stevens. A ostali su kandidati, aspiranti, adepti, ljudi koji tek traže svoj izraz, glas i profil. pa ih nikako ne bih ubrajala u (gotove) pjesnike, bez obzira na to što sami sebe takvima proglašavaju, pa nanižu i dvadesetak naslova u bibliografiji. To me se ne tiče niti me obavezuje, kako rekoh.
Međutim, ono što me trenutno “bode u oko” i nadiže mi živac, jest nedostatak skromnosti i lucidnosti druge vrste. Ljudi se deklariraju urednicima, skupljaju baštinu, trude se oko recentne umjetničke produkcije ili pak uzimaju kao obavezu da srede nečiju ostavštinu i predoče je svijetu. Ide to sve do jednom, čak imaju i dobrih poteza, na pragu su stjecanja ugleda, kulturni svijet počinje u njih gledati s nadom i zahvalnošću. Ali ne lezi vraže! Gotovo redovito i gotovo u pravilu, oni će početi “raditi nešto svoje” i ostaviti projekt na pola puta, bez imalo grižnje savjest. Što znači urediti zbornik, srediti ostavštinu, animirati izdavače, organizirati simpozij, snimiti film, skupiti nešto o nekome (kao Frangeš o Tadijanoviću, npr.) u jedan bogati snop? Nije to bogzna što, ako nije TVOJE ime u prvom planu, ako to nisu TVOJE pjesme, eseji, studije, zapisi…. Jer biti skroman pred nečijim djelom i biti lucidan, da neku vrijednost prepoznaš i pohvališ, to zahtjeva puno više moralne snage i veličine, nego drkenjati to “svoje”, mrčiti hartiju i gnjaviti ljude svojom fiktivnom genijalnošću.
Kao osoba koja se ( uz “svoje”) sustavno bavi i tuđim (300 stranica esejistike upravo oknjiženo), mogu reći da među tim pretendentima gotovo ne vidim kompletnih i kompetentnih autora. Dosadno mi je to što rade, ili što bi rekao najcitiraniji Meša: “Slab je koji govori, a slabo je i o čemu govori”. Dobar urednik zlata vrijedi, odličan prevoditelj je dijamant u riznici književnosti. Osrednji autor je osrednji dosadnjaković, najčešće samo vješt kompilator i presizatellj na maglovitu slavu.. Stvarno ne znam, što tu nije jasno i što je tu sporno? Čitam tu ovaj genijalan prijevod “Cvrčka” i srce mi lupa od radosti. Koji dobitak za ukupnu književnost, koji pogodak! Čitam prijevod PLINIJA sjajne Inge Belamarić i veselim se ponovo! Koje štivo za cijelo dugo ljeto, i ona koja tek dolaze!
Pitam se samo, zašto takvih ljudi nema više i kada će doći vrijeme samokritičnosti, trezvenosti, ozbiljnosti, da se intelektualne snage i stvaralačko vrijeme upregnu u nešto “trajnije od mjedi”, umjesto čeprkanja po literarnom bunjištu i prematanja već istrošenih koncepata i slabokrvnih zamisli? Nešto mi govori da to možda ipak neću doživjeti. Nažalost.

F.G.