UNSKA PRUGA

Iza prve tame prsnule kaskade,
kao kad se žena raščešlja u hodu,
prosipa se svjetlo kroz ruke joj mlade,
ustavljaju grudi brzonogu vodu.
Zaslijepiš me svjetlom iza svake tame.
Izlaz iz tunela sune u nebesa,
kad mi se, zeleno, nasloniš na rame,
suputnice moja iz “Kornat-expresa”.
A ja svoje sjede pretvaram u davne,
dok se sunce u dnu s pastrvama jati,
razmičem ti s kose nebodere travne
ko da vlak ni Una nikad neće stati.
Pričaš mi o gradu, podstanarskoj sobi,
a ja ti sa dlana kazujem sudbinu.
I dok ti se Una na usnama drobi,
znam, da tvoj se vagon odvaja u Kninu.
Pusti to o gradu, podstanarskoj sobi,
pripadamo zemlji hiljada čudesa,
i dok ti se ljeto na usnama drobi,
odvaja se Una od “Kornat-expresa”.
I kad ti se oči napiju do volje,
poslije treće kave usporit će sati,
poslije zadnje tame živjet ćemo bolje,
ni taj vlak ni Una nikad neće stati.
Priredila: Edit Glavurtić