Sedamdesetih godina i kasnije, prema Splitu je dnevno vozilo pet vlakova. Pruge su bile dvije: Lička, koja je bila duža pa se prema Dalmaciji putovalo osam ili devet sati, ovisilo je o broju stanica i čekanju. Na toj su trasi vozili Mosor Dalmacija express, poslijepodnevni i noćni vlak, i Lika express, brzi vlak koji je vozio između Zagreba i Knina.

Druga trasa, poznata kao Bosanska ili Unska pruga bila je kraća, i Marjan express prelazio ju je za nekih šest sati. Osam je puta presijecala granicu s Bosnom prateći prelijepi zeleni kanjon rijeke Une. Marjan je bio poslovni dnevni vlak koji je iz Zagreba polazio rano ujutro, a iz Splita se vraćao poslijepodne. U obratnom smjeru vozio je Mediteran. Trasa je bila: Zagreb – Velika Gorica – Sisak – Sunja – Bosanski Novi – Bihač – Knin – Split. Vagoni Marjan expressa bili su plave boje, na njima je pisalo InterCity, svi su bili prvog razreda a putnicima su se posluživali topli i hladni napici, novine i časopisi.

Takve privilegije nisu ponuđene onima koji nisu pripadali poslovnom svijetu, niti su putovali Marjan expressom, ali mogu potvrditi da je i putovanje Mosorom bilo jednako uzbudljivo. Kao što sam već rekla, svake smo godine krajem srpnja a početkom kolovoza, mama i ja putovale u Dalmaciju, da na našem otoku provedemo dvadesetak dana s babom Viktorijom. Od velikog uzbuđenja uoči puta loše sam jela i loše spavala, danima misleći samo na to što ću ponijeti sobom, koja će mi odjeća trebati, što ću čitati, a što nositi na plažu. Mogućnosti su bile ograničene jer smo na raspolaganju imale samo dvije putne torbe a trebalo je misliti i na voće i povrće koje ćemo kupiti na splitskom pazaru i koje je trebalo nekako donijeti do trajekta. Ni Glavni kolodvor nije bio blizu, niti je bilo sasvim sigurno hoćemo li imati sreće s tramvajem, pa je od kuće za svaki slučaj trebalo krenuti puno ranije.

Zbog velikih dnevnih vrućina, i zbog uštede vremena, uvijek smo putovale noću, drugim razredom. Gužva i metež na kolodvoru bili su kao usred dana, a na peronima se moglo vidjeti raznoraznog svijeta. Bilo je tu obitelji pretovarenih prtljagom koje su, poput nas, krenule na ljetovanje, Nijemci i Austrijanci teglili su goleme kufere, glasna i nasmijana mladost u majicama i kratkim hlačicama putovala je Europom natovarena divovskim ruksacima. Vlak je bio pun kao šipak, sva mjesta u kupeima zauzeta, pa se rezervacija pokazala kao nužna investicija, iako se dešavalo i da greškom budu izdane duple, pa je sjedio onaj tko je došao prvi, dok drugom nije preostalo nego da noć prestoji u hodniku. Srce mi je brže zakucao kad je odjeknula objava s kolodvorskog zvučnika “Vlak za Split polazi s 3. perona 2. kolosijeka!” na što su se svi u kupeu malo promeškoljili, nešto promrmljali, i vlak je trznuo i krenuo ostavljajući za sobom zgradu kolodvora.

Uske police iznad sjedala bile su nedostatne za prtljagu koja se njihala iznad naših glava: putne torbe, kuferi, ruksaci i plastične vrećice bili su uglavljeni gdje god se našlo malo mjesta, a često i pod nogama, tako da se nije moglo prolaziti.

Stisnuti poput sardina u kutiji, čekali smo da prođe kondukter koji je kontrolirao vozne karte, a onda je razgovor utihnuo, i u jednom trenutku svjetlo u kupeu se je ugasilo. Stavila sam glavu mami u krilo, ali me već nakon desetak minuta boljela svaka kost, pa sam se uspravljala i naslanjala na njeno rame. Dok smo pokušavali spavati vlak je monotono kloparao ususret jugu, smokvama, valama Maslinice i svemu za što sam živjela ostatak godine.

Onda bi u neko doba zašuštao masni papir i zamirisale zimska ili srijemska kobasica, a iz mraka se začulo mljackanje. Netko je žvakao sendvič. Razbuđena, nisam više mogla mirno sjediti, a sat je pokazivao tek ponoć, što je značilo da predstoji još više od šest sati vožnje. Tad bi mama dohvatila kutiju na kojoj je pisalo Alpina, punu kiflica s pekmezom koje nam je za put ispekla dan ranije, pa smo malo jele i pile dvojni C. Nakon tog osvježenja nastavila sam drijemati sve dok me ne bi prenuo miris nečije cigarete, a onda sam morala na zahod, što je bio pravi pothvat. Kroz uski hodnik, krcat ljudima i prtljagom mama se probijala prva a ja za njom, hvatajući ravnotežu dok se sve oko nas ljuljalo i treskalo.

Ponovo u kupeu, ukočena ali olakšana, u jednom sam trenutku ipak uspjela zaspati, misleći sve vrijeme kako ću se okupati čim stignemo na otok. A onda je sve nestalo do trenutka u kojem me je prenuo glas iz kolodvorskog zvučnika i zabljesnulo resko svjetlo. Stajali smo na željezničkoj stanici u Kninu. Svatko tko je ikada putovao vlakom na more, dobro zna da je to gotovo kao dolazak na cilj, i o spavanju više nije bilo govora. Bili smo blizu, i sad se sitno brojilo: Knin – Perković – Split. U Perkoviću se malo duže čekalo jer se zadnji vagon odvajao za Šibenik, ali čekanje nikom nije smetalo. Ljudi su se češljali i protezali utrnule vratove, otvarali termosice s crnom kavom, odmatali preostale sendviče, mama je ponovo izvadila kutiju s kiflicama. Izgužvani i raščupani zadovoljno smo žvakali navirujući se sve vrijeme prema prozoru, jer nitko nije želio propustiti veliki i svečani trenutak u kojem će iza prljavog stakla prvi put bljesnuti more.

I napokon – Split! Olakšanje i neopisiva gužva prilikom silaska s vlaka, jer je svatko želio što prije izaći. Zapinjala je prtljaga, ljudi su se gurali a glasovi miješali: uzbuđeno, svadljivo, veselo i nestrpljivo.

„Eno naših na peronu, hajde, mahnite da nas vide!“

„Ma, čovječe, maknite taj kufer, cijeli ste prolaz zauzeli!“

„Samo da dođem na rivu, kupim Slobodnu, naručim espresso i zapalim.“

Nakon dosta sudaranja i zapinjanja teškim i nespretnim torbama, napokon smo se i mama i ja našle na peronu, drhtavih nogu i teških glava, zbunjene kao dva miša koji žmirkaju na jakom jutarnjem svjetlu. Gužva se stala smanjivati pa smo polako koračale prema luci, dok se pred nama otvarao onaj široki, plavi prolaz prema Šolti i Braču, a opori vonj luke udarao nam u nozdrve. Prepoznala bih ga među stotinama drugih, ali opisati ga ne bih znala, jer ne postoje riječi koje bi dočarale miris soli, ranoga splitskog jutra i isparavanja benzina, zvuk glasova pomiješanih s brodskim trubama i štropotom kolica natovarenih prtljagom. I onaj veliki plavi bljesak, lakoća tek načetog ljeta i dobar osjećaj da sam stigla kući.