Nakon žestokih ispada tršćanskih medija i najave da će do kraja ljeta biti donesena odluka u Bruxellesu o tomu hoće li doći do zabrane korištenja naziva prošek jer su talijanski proizvođači Prosecca, trenutno najprodavanijeg pjenušca na svijetu, takav zahtjev već prije uputili Europskoj komisiji, skupina entuzijasta, vinara i nositelja oznake HOP-a sastat će se u Starom Gradu na Hvaru kako bi donijeli  Dokument o prošeku i uputili ga domaćim i briselskim vlastima na uviđanje što je zapravo prošek i na koji način taj slatki gutljaj znači ljepšu stranu hrvatske i dalmatinske povijesti…

Prošek se zasigurno može smatrati simbolom i modelom koji ne treba oponašati da bi se poboljšala brojna poljoprivredno-prehrambena izvrsnost naše zemlje. Naime,  iza nas su godine iznenađenja koja su nas snašla ulaskom u Europsku uniju, kada su započela brojna propitivanja o izvornosti i s tim u vezi podrazumijevajućih prava na određene u nas uobičajene proizvode, tradicijske i jednako kao i pojedinačne. Ovih tjedana finišira se u Bruxellesu birokratski rat oko prava na naziv – prošek, za koji Talijani tvrde da ga moramo izbjegavati jer nevjerojatno podsjeća na naziv njihova pjenušca  – Prosecco. Udruga VIVA GRUPA za očuvanje kulture i zaštitu gastro baštine pripremila je stoga Dokument o prošeku,  o kojem će 08. 08. ove godine u Starom Gradu na Hvaru, u Restoranu Triton, razgovarati i potpisati je 10 hvarskih vinara i predstavnika OPG-ova, proizvođača i nositelja oznake HOP, odnosno hrvatske oznake izvornosti.  Riječ je o tzv. garažnim vinarima čija se filozofija poslovanja temelji na razvoju i oplemenjivanju izvornih vrsta  te  na protokolima mediteranske prehrane i mediteranskoga načina života. Njima će se pridružiti 15 proizvođača izvornih otočnih slastica, također većinom  članica HOP-a, koje je svojedobno u tu asocijaciju okupila Ljubica Ajduković Ugarković pri Ministarstvu razvoja i EU fondova.

Dokument iz Staroga Grada, najstarijeg hrvatskoga naselja, gdje je pronađena i najstarija valjana boca prošeka, nastala iz vinograda Hore ili Agera, gdje su  nastajala slatka vina po recepturi slavnih grčkih vinoznanaca, trebao bi donijeti prije svega kulturološke dokaze o dvama različitim vinima, koja dijeli i različiti terroir, kultura, vrijeme nastanka, način korištenja, običaji, zapravo sve ono što neko vino čini vinom, slatkim, pjenušavim ili drugim. Čak i etimološki prošek (u značenju produžen, produžena nastajanja) nije – Prosecco (Talijani tvrde da je naziv nastao po lokalitetu, a znači  procjep, kotlina; u drugim slučajevima pozivaju se na način prerade, pa kažu kako prosecco znači i prosušen…).  Kako bilo, hvarski će se mali vinari zajedno s drugim izvornim proizvođačima (hopovcima) okupiti  kako bi poslali poruku Hrvatskoj vladi i Bruxellesu da od prošeka neće odustati…

No, što je zapravo dovelo do bitke za prošek?

Simon Bolivar jednom je rekao – “Umijeće pobjeđivanja uči se porazom “, pa se čini da su Talijani crpili inspiraciju za napad na prošek iz poraza s tokajcem te zatražili zabranu korištenja naziva prošek, pozivajući se na  zemljopisno ime Prosecco, ime  gradića udaljenog 9 kilometara od Trsta. Kao što su Mađari sebi zajamčili ekskluzivnu uporabu Tokaya, Talijani bi, medijski izvori kažu – do kraja ovoga ljeta,  sebi voljeli zajamčiti ekskluzivnu uporabu naziva Prosecco. Naime, proizvođači Prosecca, trenutno najprodavanijeg pjenušca na svijetu,  pokrenuli su prije ulaska Hrvatske u EU postupak za priznavanje DOC Prosecca (oznaku izvornosti).  Prosecco je inače savršen kao aperitiv, izvrsno se slaže i sa svježim i apetitnim jelima, toliko da ima i onih kojima ne smeta i uz deserte! Ljeti je prava poslastica – ali, to nije prošek!!!  Ironija je ove priče koja po tko zna koji put dijeli Italiju i Hrvatsku u tome što se dva pića potpuno razlikuju. Hrvatski prošek je slatko desertno vino, dok je talijanski Prosecco, kao što mletački i furlanski proizvođači dobro znaju, bijelo vino, pjenušavosti slične  šampanjcu. Unatoč velikim razlikama, talijansko je vino naziv proizvoda kontroliranog podrijetla i prema europskom zakonodavstvu naziv Prosecco može se koristiti samo za ona vina čija se vinova loza uzgaja u Venetu i Furlaniji Julijskoj krajini.

Prosecco, s imenom po kojem ga danas poznajemo, datira s kraja 16. stoljeća. Konkretno, definicija Prosecco se davala vinu Castellum nobile Pucinum, prema poziciji dvorca Prosecco, u okolici  Trsta, gdje se nalaze nasadi vinove loze. Vino Pucinum, odnosno Puccino, prema nekim pisanim svjedočanstvima toga doba, bilo je popularno i u rimsko doba (Plinije Stariji spominje ga i u svojoj Naturalis Historia) ili se, kao što su europski narodi nakon raspada Rimskoga carstva to često činili, nova povijest naslanjala na stare legende.  Nakon toga, između kraja 18. i početka 19. stoljeća vinova loza se proširila iz furlanskog pojasa u venecijanski brdoviti krajolik. Pojam Prosecco kakav poznajemo, a odnosi se na vino, pojavljuje se prvi put 1754. godine, u pjesmi “Il Roccolo Ditirambo”, Valeriana Canatia. I to je prva točka rasplamsaloga nesporazuma oko koje se dvije vinske strane glođu: tko – Hrvati ili Talijani – ima raniji pisani zapis o autentičnom nazivu.

Budući da je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo pokušaja “imitacije” Prosecca (vina nazvana Prosecco proizvodila su se u Južnoj Americi, Prosecco Garibaldi u Brazilu, u Australiji Prosecco Vintage, a Talijani kažu da je tako bilo i u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije, odnosno da su prošek jugoslavenski vinari naprosto ukrali), ulaskom Hrvatske u EU zakonska regulativa postala je Talijanima žurna kako bi se suzbile pojave imitacije i međunarodnim standard ima zaštitilo ime vinove loze, pa je nužno bilo ponovno povezati venecijansku proizvodnju pjenušca s imenom izvornog lokaliteta Prosecco, uz obnavljanje drevnih naziva  –  Glera i Glera long – za vinove loze. Odlučeno je stvoriti susjedno proizvodno područje koje će se sastojati od provincija Veneto i Furlanije Julijske krajine, gdje je vinova loza odobrena ili je postupak odobrenja pokrenut. Cijeli postupak završen je 17. srpnja 2009. godine proglašenjem izvornosti Prosecca. Dobar posao u Italiji …

Što je generički Prosecco? Pjenušac koji je dobio ime po tvrđavi dvorcu Prosecco, nadomak Trsta, gdje je loza Glera prvi put uzgojena, dragocjeno je bijelo vino s kontroliranom oznakom izvornosti proizvedeno u Venetu i Furlaniji Julijskoj krajini (posebno na području Valdobbiadene i Conegliano ), srednjeg sadržaja alkohola, karakterizirano blago aromatičnim mirisom i ugodno gorkastim okusom, cijenjeno među inačicama pjenušaca. Da bi Prosecco postao generički pjenušac (kao Champagne, naprimjer), talijanski su proizvođači napali  hrvatske prošeke – zbog naziva, koji je generički, a koji navodno silno asocira na Prosecco i može ugroziti njigovu trgovačku marku na tržištu. Jednako valjda onako kako su, pod zastavom Venecije, ugrožene stotine tisuća karatila izvornoga primorskoga prošeka koji je brodovima i na drugi način odvožen prema Veneciji i unutrašnjosti (Beču i Pešti) i bio distribuiran pod trgovačkim nazivom Prosecco… Da pojasnim, trgovci su kupovali prošeke s otoka (koji su se i tada tako zvali) i u trgovačke knjige i popratnice unosili ih kao Prosecco, čak i Hasburgovci i Mađari, kojima je talijanska (točnije mletačka) ortografija bila logična i poznata. Premda u karatilima nije bio pjenušac, već slatko dalmatinsko desertno vino – prošek, prava likarija za poznate kupce na dvorovima, osim logički, otmjenije je bilo pisati venecijanski  – Prosecco – nego prošek, koji, da tuga bude veća, nisu ni znali ispravno napisati. Kod Zrinskih Frankopana nalazimo zabilješke o karatilima prošeka (pisano prosheka!!!) koji su prošli „doganu“ (carinu) u Gorskom kotaru prema Budimu, ali su ih banditi napali i u bijegu prolili proshek…

Prošek se tom riječju, tim nazivom, spominje, prema našem saznanju, prvi put u La Gazzetta di Zara 1848. godine jer na domaću ortografiju tada već utječu ilirci, pa se piše š, a ne sh. Moglo bi se tako reći da je sukob oko prošeka zapravo sukob o povijesti pismenosti na području nekadašnje Republike Venecije, kojoj su duže vrijeme pripadali prošek i Prosecco (izgovarali se prošek i proseko), a nastajanjem i nestajanjem država prošek i prosecco su ostali, uvijek izloženi posesivnim tumačenjima dominantnije strane.

No, imamo li dokumenata koji bi potvrdili postojanje slatkoga vina prošeka? O da, osim u trgovačkim i nabavnim te darovnim diplomatskim izvješćima iz Dubrovačke Republike, gdje je uzoran poklon bio upravo prošek, a Dubrovčani su ga vozili u Bosnu, prema Veneciji, a darivali su i važne osobe u Carigradu.  O prošeku kao slatkom i ugodnom muškatilu piše 1556. godine Petar Hektorović u svom kapitalnom djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje, a Cvijeta Zuzorić  prošek imenuje slatkom malvazijom…  Pa što je onda prošek?  Specijalno kvalitetno ili vrhunsko vino s kontroliranim podrijetlom, prošek je tradicionalno dalmatinsko desertno vino od sušenoga grožđa. Vinski znalci poznaju način branja i način sušenja kvalitenoga grožđa od kojeg se dobivao vrstan prošek: raštrkano na balsama grožđe se na otocima sušilo na suncu po grčkom receptu, koji će način Talijani nazivati passito (od latinskog  passum – raštrkati).

Prošek je, dakle, odraz tradicije znane još od Feničana, koji su ovu tehnologiju prvi razvili. Dok se kod nas generički prošek radio na otocima i jadranskom omorju, premda prvenstveno u Dalmaciji, od niza sorti – muškatne ruže, malvazije, žlahtine, babića, plavine, lasine, maraština ili rukatca, glavinuše ili okatca, vugave, pošipa, plavca malog, grka, malvazije dubrovačke  –  danas su već propisane  sorte od kojih se može raditi. I od tih, propisanih sorti nastaju prošeci, od kojih je najveći broj posljednjih desetak godina dobio hrvatsku oznaku izvornosti  (HOP).

Osnovno pitanje koje Deklaracija o prošeku u Starom Gradu 08. kolovoza želi postaviti regulatornim domaćim i europskim tijelima jest: znači li uopće nečem – i čemu – službeno i zakonski ispred hrvatskih institucija potvrđena izvornost brojnih hrvatskih regionalnih proizvoda, pa i prošeka  – ako to Bruxellesu nije argument za pozitivno odlučivanje? Ako institucionalna hrvatska oznaka izvornosti Bruxellesu nije relevantna?

Možda jest otočki malo pretjerano, ali – reći će to i Dokument iz Staroga grada  – prošek zaista čini ljepšu stranu cijele naše povijesti…