Sve su priče uvijek ​djelomične. (Mirko Kovač)

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka redovito sam posjećivala Sajam knjige u Beogradu. Većinu jugoslavenskih pisaca koje sam tu viđala, upoznala sam, ističem, još ranije kod Josipa Ostija, koji je prijateljevao s mnogim autorima, najviše pjesnicima, i to iz cijeloga svijeta.

NA SAJMU

Na Sajam knjige sam ponekad išla i sa Miletom Perišićem. Odlazeći na Sajmište, Mile me je znao predstaviti nekim domaćim genijima (drukčije nego što je to radio Osti), na “duhovit” način, vrlo glasno, i iz prilične udaljenosti: “Moram ove provincijalke provesti kroz Sajam, pa ćemo se vidjeti.” Ne bih zaboravila u tom času da ga podsjetim da je isto toliko provincijalac koliko i ja, budući da je i sam bio rodom iz Sarajeva.
Na Sajmu za vrijeme ručka – gdje bih se katkad zadesila skupa sa beogradskim i inim literarnim veličinama – često su se pjevale starogradske pjesme koje bi započinjale žene spisatelja odmah nakon prvog zalogaja pečene janjetine, koji bi naravno zaljevali najčešće rakijom. Uveče bi me neki od pisaca odveo na večeru u čuvenu Francusku 7, gdje je već u to doba u istom Klubu književnika, glumac Bubuleja, posrćući između stolova i podrigujući, urlao: Treba zaklati sve Turke! Bio je u tome glasonoša “modernosti” koja će se krajem osamdesetih prošlog vijeka krojiti baš u toj književničkoj “rupi”, iz nje se potom proširiti prijestonicom zajedničke nam domovine, a potom se protegnuti i mnogo šire.
U tom periodu, početkom osamdesetih, na Sajmu sam srela i Mirka Kovača, ali se ne sjećam u kojim okolnostima se to tačno zbilo. Jedna slika mi se urezala u sjećanje: sjedim s nekim piscem u jednom od “biroa”, a u dnu te kancelarije, čiji su zidovi tanji od kartona, poput svih onih koje imaju izdavačke kuće na Sajmu, sjedi Mirko i s nekim glasno razgovara. Iznenadilo me je, prvo da me niko od momaka koje sam znala nije predstavio ovom piscu (mada je kod nas normalno da niko nikog ne predstavlja), potom da me Mirko Kovač nije sam pozdravio, i napokon, začudio me jako glasan ton njegovog, inače prijatnog glasa, ton koji po pravilu odaje stidljivu i nesigurnu osobu u sebe (kad nisu u pitanju Amerikanci koji se sporazumijevaju više vrišteći, nego govoreći).

Čovjek koji boravi u ponorima duše, za trivijalni vanjski svijet postaje okrutan. (Mirko Kovač)

Mislim da me je jedne večeri takođe Mile Perišić odveo na izložbu Mirkove životne saputnice, izvrsne slikarke, Bobe Matić, čije je otvaranje bilo u nekoj galeriji u samom centru Beograda. Tu je bilo prekrasnih portreta, ali onaj koji je svima ostao, sigurna sam, u sjećanju, jeste akt Mirka Kovača, naoružanog moćnom “alatkom”, s janjetom na ramenima. Slikarski portret je bio izuzetno lijep i moćan, a činilo se da je takav i model koji je pozirao.
Mnogo puta sam kao vrlo mlada pokušavala čitati knjigu Vrata od utrobe (o kojoj su tih, osamdesetih godina svi mediji uglas bučali kao o izvanrednom, neponovljivom romanu), ali nisam u tome uspjela. Drugim riječima, nikad nisam bila pristalica “seoskih tema” koje su punile stranice djela jugopisaca, ako to nisu bili panegirici našoj hrabroj borbi protiv fašističkog neprijatelja. Osim Krleže, odnosno njegovih Glembajevih, priznajem da nisam uopšte ljubila jugoslovensku književnost. Slično iskustvo, kao sa “Vratima”, doživjela sam nešto kasnije i sa “Malvinom”. Od tada sam Kovača prekrižila kao autora, bez obzira na to što sam za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji gajila velike simpatije prema njegovoj borbi i protiv srpskog i protiv hrvatskog nacionalizma. Budući da sam tada radila na RFI-ju, napravila sam s njim i intervju. To je bio jedan od razloga koji je kumovao da mi je tadašnji šef redakcije Stanko Cerović – koji se u to vrijeme trudio da se pokaže demokratičan i protiv nacionalizama – otkazao angažman.
Srela sam Mirka Kovača u mimohodu i u Sarajevu kada je dobio nagradu Stećak, odmah nakon rata u Bosni. On je bio očito pristojan čovjek, jer me je odmah pokušao predstaviti Josipu Ostiju kad se završilo čitanje poezije, gdje sam i ja učestvovala. Oboje, i ja i Josip Osti, Pepi, ne oklijevajući smo povikali da se poznajemo od pamtivijeka, i da smo čak učetvoro – sa našim životnim saputnicima – obišli skoro cijelu Evropu u mom spačeku, ali i dio Afrike, da smo u Aleksandriji moj prijatelj i ja tako plesali da su se svi zaustavljali, pravili krugove oko nas i gledali nas. Moj pratilac je “žalio” pri tome što je Ostijeva supruga primorana da pleše sa ukrućenom goropadi, kako je sam sebi “komplimentirao”. Šteta što se ne udah za onog engleskog konzula koji me tada prosio, rekoh šaleći se, na što Mirko dometnu: Ne vrijedi, svakako bi sada bila rastavljena.
Malo smo još proćakulali uz smijeh, a onda se razišli. Josip je žurio da ode do svoje majke koja je, kao i moja, cijeli rat provela u Sarajevu; kako je odavno već živio u Ljubljani, želio je iskoristiti boravak na Danima poezije da provede što duže vremena s njom, a i ja sam žurila da se vratim kući radi moje.
Kada sam 2008. pozvana u Pulu na susrete Sa(n)jam knjige, imala sam priliku da kasno uveče s laureatovim prijateljima proslavim njegovog “Kiklopa”. Laureat je bio, dakle, Mirko Kovač. On mi je te noći poklonio svoj netom nagrađeni Grad u zrcalu. Iznenadilo me je nešto dječačko što je isijavalo iz njega, pa i način na koji je gotovo sramežljivo izrazio sumnju u to da će mi se knjiga dopasti. Knjiga mi se veoma dopala. A ubrzo potom otkrila sam u Ulcinju, kod Jovana Nikolaidisa, čiji sam bila gost, Pisanje ili nostalgija, i bila naprosto začarana. Za mene je to bilo i ostalo jedno od najuzbudljivijih književnih svjedočanstava o cijeloj jednoj epohi, kao i o prijateljstvu općenito. Bolje rečeno, to je jedan od najuzbudljivijih romana (makar bio i “roman”) koji sam ikad pročitala. Može li se nakon ove Nostalgije uopšte pisati?, pitala sam se, a pitam se i danas.

KNJIŽEVNO ČAROBNJAŠTVO

I kao što se Danilo Kiš, kako tvrdi Kovač, trudio čitav život da odgonetne Singerovo majstorsko i (pisca koga inače i sama obožavam) jednostavno pripovijedanje, tako ću se i ja truditi da odgonetnem književno čarobnjaštvo Mirka Kovača.
Za ovog pisca, čije knjige sam ne tako davno sve pročitala, neke i dva puta, mogle bi važiti riječi koje je Rilke uputio Marini Cvetaevoj: Način na koji se izražavaš je kao odsjaj zvijezde. Ono što mi se posebno dopadalo, bili su nekompromisni portreti prijatelja, bivših prijatelja i “prijatelja”. Mirko Kovač je pisao upravo onako kako je sam zapisao, citirajući Krležu: …s Mnemosinom, boginjom pamćenja, samo sam se povremeno ljubakao, ali vjerujem da sam ostao vjeran onoj Krležinoj da se mora pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa “začepljenim nosnicama”.
Istovremeno me je djelo Pisanje ili nostalgija takorekuć (literarno) izmirilo s nekim književnicima za koje sam smatrala da “nisu za mene”.

Ništa tako nije bilo, ali je istinito. (Vladimir Nabokov)

Mogla bih reći da sam u Tuzlu, na Mešine susrete 2009, otišla upravo radi Mirka Kovača, odnosno zbog knjige Pisanje ili nostalgija, ili još tačnije, zbog moje tetke, Bahre Šamić Engel, koja je insistirala na tome da promijenim sarajevski ambijent (prepun bolesti kojima sam posljednjih tridesetak godina okružena), i prenesem Mirku Kovaču, članu žirija, i njene komplimente, doslovnu zadivljenost gore pomenutim djelom koje je i sama upravo bila pročitala.
Svoju euforiju odmah sam pokušala dočarati autoru kad sam ga vidjela, prenoseći mu i riječi moje tetke (koja mi je inače bila druga majka) i ostala prilično osupnuta njegovom reakcijom, koju bi možda neki definisali i kao nepristojnost: “Ja ne volim da me hvale, više volim da me kude.”
“Nema problema, odmah ću te obradovati i reći da tvoja Vrata… nisam mogla nikad pročitati, a da mi je Malvina bila primjer krajnje artificijelne literature.”
Ne znam kako je reagirao na ovu moju repliku. S nekom dosjetkom koje se više ne sjećam? Šutnjom? Ne očekujući takav preokret, ni drskost s moje strane?
“Ono što me čudi” – povikala sam ubrzo, ne pretjerano milozvučnim mezzosopranom – “jeste da u knjizi nema ni jedne žene”. (Kasnije sam se sjetila da je tu ipak bila jedna: Desanka Maksimović.) Mirko Kovač kao da je ponovo nakratko zašutio, da bi potom šeretski dometnuo, uz smijeh: “Prirodno, pošto su meni žene samo ljubavnice”.
Još koji put smo za vrijeme tuzlanskog teferiča uspjeli razmijeniti pokoju riječ. Za vrijeme posjete Slanom jezeru, digao se s kraja dugačkog stola za koji su nas konačno posadili nakon šetnje parkom po nesnosnom septembarskom suncu, maltene sletio na stolicu preko puta mene, na drugom kraju stola, i još “u letu” izrekao rečenicu, koja je u stvari bila zakasnjela replika na moje “komplimente” o Vratima i Malvini: “Ti si, znači, kontraš.”
“Nisam kontraš. A ti si, znači, od onih koji ne poznaje žene.”
U međuvremenu je u samo začelje stola, između mene i Kovača, aterirao i kritičar Enver Kazaz, i odmah povikao, osjetivši se, ko zna zašto, “ugrožen”, kao u velikoj “opasnosti”: “Ako se vas dvoje udvarate, ja onda odoh…”.
Mirko se odjednom spetljao, s izrazom lica koji je odavao veliku nelagodu, i u znak pravdanja, digao bespomoćno ruke uvis, procijedivši: “Oh, ne, nikako, o ne…”. I jednom za svagda, ušutio. U vezi sa sličnim “optužbama”, neobično mi je milo da ohrabrim sagovornika i potvrdim sve što mi “imputiraju”, tako i tad pođoh izustiti: Da, naravno, evo udvaram se, za drugog ne garantujem, i slobodno možeš ići ako ti se ide, ali me Mirko Kovač preduhitrio svojim pravdanjem. Nakon što je “uhvaćen in flagranti” i zašutio, i ja sam zašutjela. Tako se konverzacija između mene i pisca koga sam tek bila otkrila prekinula prije nego što je i počela.
– Hajde, skini se gola, skini se gola, poče naglo Enver Kazaz, takvim pištavim šapatom koji je jače odzvanjao nego da se proderao.
– Nemam koga da šokiram, odgovorila sam nezainteresirano.
– Imaš mene!
Moj odgovor da mu ne bih priređivala tu čast, okarakterisao je kao bezobrazluk s moje strane. Ima ljudi kojima moć (arbitra) daje iluziju da bi autor za njeg štošta uradio, a taj fenomen je naravno univerzalan.
Umjesto s Mirkom Kovačem, moj razgovor se, dakle, nastavio s našim literarnim arbitrom – koji već odavno dijeli piscima karte za budućnost – govor napola lascivan, napola bedast, ispunjen mojim nezanimljivim doskočicama i isto takvim stilskim figurama.
Sjećajući se ovog nevažnog događaja, prisjećam se usput da je neko na internetu objavio dio teksta iz starije verzije piščevog djela “Uvod u drugi život” (koji ne mogu da nađem u zagrebačkom izdanju), i pitam se mogu li se riječi koje mi naviru u sjećanje iz tog djela, odnositi i na verbalno naklapanje za stolom:
Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi/koji su postali robovi nad svojom sudbinom,
…/žao mi je svih onih koji primaju mito od laskavaca, žao mi je svih onih nesrećnika/koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje. Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače/u očima onih koji ne znače ništa, žao mi je svih onih koji nemaju snage da kažu “Ne”,/onda kada se ne može kazati “Da”… /žao mi je onih koji za trpezom žude za prvim mjestima,/žao mi je onih koji su ljubomorni na druge, koji su tašti i ne mogu se izliječiti od oholosti. Žao mi je onih koji za svoju šutnju misle da je principijelnost… Žao mi je ljudi koji misle da će uspjeti na tuđu štetu… Žao mi je sebe… Gospode…/Molim te za sve one nesrećnike koji su sami uzrok svoje nesreće./Molim te za sebe…
Riječi iz ove poeme izvjesno su tačne, ali naravno da bih pretjerala ako bih ih dovodila u vezu s brbljarijama kraj Slanog jezera te 2009. godine. Ali bih, međutim, i ja vrlo rado, dok se evo vraćam susretima u Tuzli, uzvikivala poput junaka iz gore navedenih stihova: Žao mi je svih onih koji se služe tuđim mišljenjem, a misle da je njihovo, koji se služe originalnostima, a ne prepoznaju u njima krajnju trivijalnost, koji upotrebljavaju svoju moć, iza koje stoji tuđa, žao mi je ljudi koji mrze one koji su sposobniji od njih… Moglo bi se ovako redati unedogled, što je u ovom slučaju, naravno, sasvim bespredmetno. Dodaću tek da mi je vrlo bliska i ona druga misao Mirka Kovača da me “ne mora niko prihvatiti, da nije ništa loše biti ničiji”. Dapače! Jedino, za razliku od autora “Uvoda u drugi život”, nikad ne bih prizivala pri tome Gospoda. Nije mi žao sebe. I ne molim se.

ZLATO U KOSI

Mirko Kovač nije bio srećom ničiji, ili bolje rečeno, bio je svačiji pisac. Kao što je to i svaki univerzalan i veliki autor! Josip Osti mi je ne tako davno ispričao anegdotu o Mirkovoj nacionalnoj “pripadnosti”. Kada ga je jedna strana novinarka upitala: Jeste li vi Srbin ili Hrvat? Kovač je odgovorio: Jesam!
Stihovi iz Uvoda u drugi život nagnali su me da ponovo prelistam istoimenu knjigu, koju će mi pisac pokloniti dvije godine nakon susreta Cum grano salis, sa posvetom: “Cijelo jutro progoni me tvoj stih Dan u koji ne vjerujem, šaljem ti ga da se oslobodim, voli te tvoj…” (Stih je inače moj, iz jedne moje pjesme.) U oči mi je pala jedna veoma senzualna poema; takva erotika uopšte je svojstvena samo Kovaču, i u tome je ovaj pisac jedan od najvećih majstora, uvijek uzbudljiv, nikad vulgaran, unatoč izrazima koje se nije libio upotrebljavati u potpunom koloritu:
Kad ugledah ženu U crnini za svojim mužem Zadrhtah, ah… Ona se svuče jer bijah uzbuđen Kako je dobra i razumna Isto bijah čvrst I u najboljim godinama I sam ganut smrću Riješih da je pojebem Nagnutu nad jezerom Viknuh tada Javi se sjen iz dubine Uhvatih dojke u padu Ne tako Ne prodiri dalje Zakopčavam se do grla Sve još stoji Između dvije stijene Ljetni izmet i sjeme strasti… Ima zlata u njenoj kosi…Vjerujem u ovu granu duha …U pročitano djelo… U gnijezdo njenog bića…Dok nad jezerom cvili mužjak za pticom koja roni.
Očarana ovim “zlatom u kosi”, sjećam se usput i jednog drugog zavodljivog opisa iz priče “Žena odjevena u sunce”: Njezina je glava okrunjena buktinjom kose…