Već sam pisala o tome, kako na Istoku postoji običaj / uzrečica: “Penjem se na katalpu”. To izgovara žena koja je navršila (barem) šezdeset godina i spada u “izjave osobne nezavisnosti”. Budući da je katalpa sveto drvo, i sam čin se sakralizira: on znači odvajanje, uzvisivanje iznad javnog mijenja, izuzimanje od konkurencije i utrke, dakle, poziciju “nedodirljivosti”, koju je starost donijela ženskoj osobi. Ona ispada iz čahure, iz kalupa, nije više “prstac u kamenu”, već kuša darove svoje slobode. NIJE ME BRIGA ŠTO MISLITE O MENI, BUDUĆI DA NIŠTA NE ZAVISI OD TOGA MIŠLJENJA, bio bi malo grublji prijevod, no generalno smo se razumjeli. Pa sam se u Martinu na Muri lijepo popela na katalpu ispod balkona našega apartmana i ispričala tu anegdotu prijateljima. A u “Rukavici soneta” imam i jedan pod tim nazivom: Penjanje na katalpu.

Također sam s Albertom sjedila u onom krasnom lendavskom parku, odlučivši da ideju “pokretne čitaonice” prenesem u svoj grad. Kad se jednom rekonstruira naš park, bilo bi sjajno imati stalak, stolicu, klupu, časopise na izbor, te se osjećati opušteno, europski i svjetski, listajući na zraku stranice omiljene knjige i ne misliti na kruhoboračke brige i neizvjesnu sutrašnjicu. Knjižnica je u načelu naš “otočić slobode” i nezavisni teritorij mašte, a ovakva, bez zidova, prelijepi je luksuz za one koji si ništa luksuzno ne mogu priuštiti.I kako bi rekao Milosz na temu prolaznosti: “Naposlijetku, knjige će ipak ostati”.

Da, neke druge i neke treće stvari. Posna je stvarnost, veoma “košer”, fali joj mnogo toga: sočnosti, humora, čuda. Sve je predvidljivo ili se već dogodilo, u svemu ima trag korozije. Duhovnost je tanka kao flis-papir, banalnost stvari ogromna i zaglušujuće glasna. Tamo u Lendavi, vidjeli smo čudesne strojeve, nalik na Leonardove: od uglačana drva, svaki je na neki način samopokretljiv, višenamjenski, jedinstven, a njihov tvorac jedini znade način na koji se navijaju, održavaju, funkcioniraju. Bio je mjesni urar, konstruktor, osobenjak. Nije odgojio nasljednika, niti otkrio konstruktorsku metodu: postojali su samo u svemiru njegove glave. Njegovim fizičkim nestankom i njihovo će vrijeme i svrha proći, bit će samo muzejski izlošci, neodoljivi, ali po svemu izjednačeni s drugima. Možda je to sudbina svake genijalnosti, tko će znati.

Dodala bih u post scriptum da i je pola godine iscurilo u leru, na prazno, te da mi se ništa zaista veliko nije dogodilo, pa čak ni da se osjeti zrnce mirakula. A onda, gle, u kratkom razmaku, dvije neobične stvari ipak je pronađena dragocijena “biografska bilježnica” od stotinu i nešto rukom pisanih stranica i s originalnim fotkama, za koju sam već i nagradu nudila. Nije važno kako, ali imam je ponovo! S vremena na vrijeme pogledam, zlu ne trebalo, je li još uvijek na polici. I k tome, danas u Barnagoru, vidim jedno “čudo od kruške” u parku među drvećem. Na nagovor prijatelja I., strogog arborista, posjekli smo to iskrivljeno stabalce, veoma staro, jer “ne spada u parkovnu strukturu”. Na presjeku sam vidjela da je zdravo, a i kruške su bile starinske, fantastična okusa. Premda crna, grbava, oljuštena, naslijeđena kruška rađala je svake godine. Ne mogu opisati svoje strašno grizodušje zbog toga, zbog besmislene povodljivosti i oportunizma. I tako, iz korijena je izdžikljala mladica, otišla nekamo jako visoko u zrak, razvila lišće i tri godine ništa. Jedva da smo se i gledale u tom vremenu. Moram reći da sam danas na njoj vidjela plodove, njih desetak! Zdrave i krasne, kao u stara vremena.

Što da se kaže? Neke zaslužene stvari izmaknu nam u trenutku. Neke nezaslužene ipak nas pronađu i nagrade, u krugu iluzija koje mi zovemo svojom realnošću, svojim jedinim životom. Mislim da se to zove “svemirska pravda”.