Kao dijete odlazio sam u Bijeljinu, gdje je moja prabaka bila babica, a baka profesorica. Imali smo kuću nasuprot bolnice u JNA 63. Jedan od obiteljskih prijatelja bio je čika Panto koji nas je povremeno i čuvao, a i dolazio k nama u Zagreb. Panto je bio Srbin. I bio je partizan još kao dijete. Jer je sakriven gledao kako mu četnici ubijaju cijelu obitelj, a svi su bili Srbi. Čika Panto je bio zakleti partizan i antifašista, a da mu se kojim slučajem izvjesni zločinac Draža Mihailović negdje ukazao čika Panto, ta dobra duša Bijeljine mog djetinjstva riješio bi ga vlastitim rukama. Nitko danas u Bijeljini ne zna za čika Pantu. Koji je jednom u nekoj raspravi s Rođkom (Rodoljubom Čolakovićem) rekao: “Je l’ Rođko jes ti Puco iz dva mitraljeza il jednog ko i ja?”, pa se ta anegdota uvijek prepričavala. I sad kad pomislim na tog divnog i dragog starca iz mog djetinjstva i na činjenicu da je u toj njegovoj Bijeljini podignut spomenik dželatu njegove obitelji i notornom fašističkom kolaboratoru, uhvati me jeza. Kao iz zloslutnog pisma Branka Ćopića mrtvom Ziju Dizdareviću – “Crni su im konji, crne potkovice”. Bijeda jednog društva koje se nikad nije moglo suočiti samo sa sobom. “Jah što ćeš!”, završava uzdahom dragi Ćopić svoje pismo. I baš tako. Dragi moj čika Panto u mom srcu i ti i tvoja Bijeljina dok sam živ imat ćete spomenik ❣