Usred strašnih vrućina, čekajući kosca, koristim tišinu kabineta, da predahnem i domislim neku rečenicu u svojim dnevničkim zapisima. Kad se obriše prašina, ulašte drvene površine, spuste zeleni zastori od muslina i solidno prozrači prostor, zaista je ugodno, privilegirano. Isključila sam sve tehničke naprave, te se izvana uglavnom čuju ptice, šum vjetra, tiho šuštanje visoke trave. Pomišljam kako bi bilo lijepo imati pomoć u kući, solidnoga radnika u vrtu i okolišu, stabilne prihode i vrijeme u kome bi čovjek zaista samo kontemplirao, podcrtavao odlomke u knjigama, bavio se duhovnošću. Kao nekada, u vrijeme prvih vlasnika, u vrijeme sporoga hoda i mirnih kućnih vibracija.
Želim reći da je pet proteklih godina obilježeno hektikom, brigama, nervozom. To je protivno svakom duhovnom radu, ali razvija neke “skautske sposobnosti”: sve se domisli u hodu, do posljednje točke, piše se bez ispravaka, ako osjetim zamor prebacim se u drugu literarnu vrstu- satiru, kajkavsku pjesmu, leteću bilješku za rubriku VOLIM PODRAVINU ili nešto slično. Evo odlomka iz jučerašnjeg teksta USLUŽNOST I NEZAMJERANJE: ” Mogu shvatiti ljude koji su se “predali javnoj sceni” i moraju se na nastupu pojaviti, bez obzira na stanje duha i vlastitu nevoljkost. Najčešće bi radije sami platili penale, podmitivši publiku da ne dođe. Mučno je raditi nešto iz čega je tvoje srce izašlo, čemu ne vidiš više ni smisao ni svrhu. Što bi rekao Coleridge: ” Hajd, bježi dušo, sad! / Na uzbunu već zove ptica poj! / Gle, hitro jezde, sve niz vjetar plah! / Hajd, bježi dušo, sad! / Ne sudjelujem u toj stvari zloj/ I moleći se ove dane sve, / obrađujući ovo posno tle, / već oplako sam svoj zavičaj drag!”.
Navečer je došla S., pa smo uz kavu, Irish cream i cigaretu lijepo zaokružile večer. Šetnja pokošenim parkom i razgovor o biljkama, kao vrhunac dana. Hoću reći, nije novo saznanje, ali je potvrda stare istine, da su najbolje stvari koje ukradeš i otmeš, od proklete navike zarađivanja, od darvinističke paradigme održavanja na vrhu piramide i od robovanja tuđim idejama reda, poretka i uspjeha. Nevolja je što moraš krasti od sebe samoga, a taj netko u tebi također znade kako uspješno sakriti i kamuflirati ono do čega ti je najviše stalo.
Sada čekam da se jelo dokuha i kućne stvari poslože, pa idem ponovo prema kabinetu, miru i hladu, jučer ostavljenom. Ali za promjenu, samo ću brati gospinu travu i pripremati flašice. Pisala ne bih ništa, podobro mi se zamjerilo, i popovsko i generalsko, i najvećma diletantsko, a najmanje pjesničko, kakvo je danas na cijeni. No , to je već druga tema, srećom, izvan područja moga zanimanja, u mirnoj zaštiti mojih godina i iskustva. Hajde, neka je “vrijeme razorno” bar nečemu u mom životu koristilo!

11. kolovoza 2021. F. G.