Dvije kapi valerijane na jednu kocku šećera i čašu hladne vode žurno smo dodavali majci Behiji čim bi se uhvatila za grudi, a njeni glasni jecaji počinjali, onako kako to čine morski talasi, jedan drugoga prerastati i prekrivati, pretvarajući se u jedinstveni hropac što ne izlazi samo iz pluća, nego iz cijeloga tijela: iz trbuha, iz prepona, iz stopala, dlanova i prstiju. Samo je ona u tim trenucima znala da joj u glavi bruje rečenice, rečenice, rečenice, dugi sklopovi rečenica iz pisma koje nikad neće napisati, ali joj se u košmaru čini da ga piše, i stalno okreće novu stranicu, i na novoj, čistoj, stranici započinje novi red i novu rečenicu. Piše svome ocu Omeru Jukiću, vozovođi i gajretovcu što je decembra 1944, u Hadžićima, za božićnom trpezom ustaških komšija, iskrvario pred djetinjim očima… dragi babo… dragi babo… Tako joj se u košmaru vraća napušteno imenovanje, babo – babo, a ne tata, kako je svoju djecu naučila da zovu oca. Vraća joj se, u košmaru, riječ babo, najljepša riječ njenog djetinjstva, i ona je ponavlja, ponavlja, sve dok nesvijest traje: babo, babo, da ti samo znaš šta sam ti ja svašta prepatila… A babo je mrtav ravno deset godina, ovo je Zvornik, uz nju su Ekrem, Avdo, Edo i u bešici Dina… Nema sestre Zekije, nema braće, nema ni matere Hafe da joj s tri prsta desne ruke u usta uguruje krišku potamnjelog limuna što ga je, domaloprije nevidljivog, izvukla iz neznanog pretinca kuhinjskog kredenca. Nema nikog, a djeca ništa ne razumiju.

Tata je rekao Svi su izgledi da ću ja u Sarajevo. Mama je rekla Šta to treba da znači. Tata je rekao Rehabilitacija i uhvatio mamu oko pasa pa podigao i zavrtio ukrug a mama je rekla A ja A djeca. Tata je rekao Sredićemo i to postepeno. Mama je još više plakala i tata je obukao bijelu košulju i stavio kravatu i uzeo šešir s vješalice. Kad je izišao kroz vrata, mama je potrčala za njim i vrisnula Bog te rehabilitovo dabogda. Kad smo vidjeli da mama toliko plače, počeli smo plakati i mi, to jest Edo i ja, a Ekrem se namrštio u ćošku. Dina je bila ostala sama u sobi i igrala se sa flašicama od maminih lijekova pa je i ona zaplakala i mi smo ušli u sobu i vidjeli da se sva ukakila. Sve su flašice bile žute od kake i kaka se bila svukuda razmazala po Dini pa smo je morali kupati kasno uveče. To je bilo smiješno i mama se malo nasmijala ali je opet poslije tiho plakala. Sutra smo u školi na odmoru sjedili u našim mrtvačkim kolima i ja sam Zorici rekao da će moj tata opet ići u Sarajevo i da mama plače. Zorica je rekla I mi ćemo ići u Beograd čim završimo školu. Ja sam malo zaplakao ali su svi primijetili pa je Adem rekao Što plačeš a ja sam rekao Ko plače To je od cigare. Naslonio sam glavu na Zoričino rame to jest na njenu bijelu mekanu košulju od providnog vezenog platna i dugo je držao tako. Srce mi je bilo tiho i tužno.

Mama je poslije napisala pismo Materi u Sarajevo i rekla Eto da i ti znaš kako stoje stvari. Mati je u pismu odgovorila Nek si ti živa i nek su ti djeca zdrava a Zekija u jednom ćošku dodala Nisam znala da si toliko nesretna. Ljubi te tvoja sestra. Mama je čitala pismo i rukom brisala suze pa je razmazala brašno po licu pošto je pravila pitu.

Meho bi volio da jeste, ali nije, niko mu ni na kakav način, ni službeno ni neslužbeno, nije saopćio da su mu istekli dani konfinacije u Zvorniku, i da može, po slobodnoj volji, birati mjesto boravka i življenja. On je tu mogućnost osjećao i njušio u zraku, i brinulo ga je jedno: to što osjeća i što mu struji kroz nozdrve, dolazi li spolja ili iznutra? Da, iznutra, od čežnje, drugarice njegove, što ga, evo već dvije i po godine, nježno i strpljivo uninava i u san uvodi. Niko mu ništa nije ni nagovijestio, kamoli da je kogod izgovorio riječ rehabilitacija. To on tako po kući govori, da se nešto događa, da se stvari malčice pomaknu s mjesta, barem u pričanju, ako ne može u životu. Istina, mučio se, nedavno, cijelih jedanaest dana, ne znajući kakav i koliki značaj smije dati činjenici da su njegovoga srednjeg sina Abdulaha u školi odabrali da dočeka, preuzme, kroz grad nosi i na velikom narodnom zboru drugu Nikoli Andriću, predsjedniku Zvorničkog sreza, preda pionirsku Titovu štafetu. Nije dopustio nikakvoga rizika. Dijete je pod dvostrukim nadzorom naučilo i izvježbalo govor, i ako zanemari Cekićevu provokacijicu, na samom mitingu: Ajdemo, Meho, iz ove gužve, našto mu je otpovrnuo: Ne smije ovo proći bez nas dvojice! – sve je proteklo u najboljem redu. Poslije su, u Kasini, i prilično popili, za srećan ispraćaj štafete u Beograd, pravo u ruke maršala Tita.

Ja sam naučio govor napamet odmah. Mama je rekla Hajde ponovi i ja sam ponovio ovako. Dragi naš druže predsjedniče! Predajem Vam ovu štafetu u kojoj se nalaze hiljade srdačnih pozdrava našem voljenom drugu Titu od pionira zvorničkoga sreza. Mi, pioniri zvorničkoga sreza, obećavamo i dajemo časnu pionirsku riječ da ćemo vrijedno učiti i raditi i da nikada nećemo skrenuti sa puta kojim nas vodi naša komunistička partija sa drugom Titom na čelu. Mama je rekla Dobro je samo se nemoj prepast, a ja sam rekao Neću ne boj se mama. Kad je bio ispraćaj štafete na pijaci su postavili veliku drvenu pozornicu koja je bila pokrivena velikim šarenim ćilimima. Na njoj je bilo puno raznog cvijeća i dva mikrofona a okolo je bilo puno svijeta. Trčao sam prema pozornici i vidio tatu u redu na trotoaru i u tom trenutku mi se otkinula traka što mi je stajala preko grudi na kojoj je lijepim slovima pisalo PIONIRSKA. Držao sam jednom rukom štafetu a drugom tamo gdje mi se otkinula špenadla. Popeo sam se na pozornicu i čika-Nikola Andrić me poljubio kad sam izdeklamovao govor i dao mu štafetu. Sa mnom je trčala jedna Violeta čije je ime bilo najljepše u cijelom Zvorniku. Ona je predala omladinsku. Kad je bilo gotovo ja sam prišao tati i tata me poljubio i dao mi para. Onda je rekao Ti ćeš biti tatin komunista. Ja sam se smijao bezveze jer nisam znao šta da kažem.

To sa sinovljevom Titovom štafetom nikako nije moglo biti slučajno. Prisjetio se Meho odobravanja i aplauza – nije se, doduše, moglo reći baš njemu upućenog – kad je svojim rukama na zid u šahovskom klubu okačio Titovu sliku, i to upravo onu u kojoj Josip Broz, u maršalskoj uniformi, igra šah. Bilo je to prvih mjeseci po njegovome dolasku u Zvornik, Cekić ga je još uvijek motrio sa veoma znakovite udaljenosti, i nije ni očekivao ničije riječi pohvale i ohrabrenja. Ono što je htio, to je i dobio. Da se zabilježi kako je pronašao, kako je o trošku Kasine odnio fotografu da se uveća i uokviri, i kako je postavio na zid zvorničkog šahovskog kluba takvu i takvu Titovu sliku. Da se zabilježi. Prisjetio se još – i ne zna je li mu se i to zabilježilo – kako je onomad, u Banji Koviljači, za večerom, replicirao važnom drugu iz Bijeljine: Jeste, druže Miojliću! Marks je kazao kako je „religija opijum za narod“, ali je taj isti Marks kazao i kako je religija „srce u svijetu bez srca“, odnosno “duša u bezdušnom svijetu“! Zato i postojimo mi komunisti. To i jeste ideja komunizma, da svijetu dadnemo srce i dušu! Ne zna da li mu se ubilježilo zato što se tih trenutaka Cekić bio neuobičajeno dugo zabavio u malom apartmanu, ali vjeruje da jeste, i u cijelosti isključuje mogućnost da je tu, za stolom, manjkao neki cekić. Kakogod da okrene, ta stvar sa Avdinom štafetom ne može škoditi.

Nije to više bilo puko maštanje ni Mehmedova strasna, nesmirena čežnja. Njemu se stvarno smiješilo Sarajevo. Taj smiješak Sarajeva punio mu je dušu tako da u njoj više ništa nije moglo boraviti, niti, osim toga osmijeha, išta drugo stati. Ni Behija, ni djeca, ni tako osvježavajući noćni izleti u rajske bašče Banje Koviljače. Krhotinama razuma, bez kojeg se ne bi mogao ni zvati mužem i ocem porodice, nekako je sklapao prostoproširene rečenice: Sredićemo i to postepeno. Sve će doći na svoje mjesto. Nema nikakvog razloga da se brineš. Njemu se smiješilo Sarajevo, a Behiji u lice cerila patnja i pakost. Sudbina s licem od patnje, pakosti i bola. Sve je u njoj prslo, sve se u njoj pokidalo:

Babo, babo, zar je ovo život?

Šta će biti, babo, ako s djecom u Drinu skočim?

Ne mogu više ovako živit, babo!

Smijem li, reci mi, s djecom, skočiti u Drinu ?