Ne mogu zamisliti da ga sad jedu crvi, rekla je žena u koroti.
Ne može zamisliti život bez majke, Roland Barthes piše dnevnik izgubljenosti u svagdanu.
Vrućina stvara jaru od koje nastaje žuti oblik vjetra koji je spržio drveće. Obalom plovi lišće
Suho, kao da je jesen. I uvale su sitna staništa
Za mala bića koja su ispustila dah u vodu.
Ja sam kao morska papuča, rekla je druga žena, i uvijek isplivam na vrh, dubina mora je puna sitnih riba, a prozirne su
Naočale za pogled na dno koje se ispraznilo.
Što je duboko na kraju svega? Život ili smrt. Taj zeleni plastični aligator koji pliva po rivijeri i ne plaši nikog, čak ni najmanju djecu. Luke smrde po g.. I kako isplivati iz istih oko nas, kad pokrivene žene hodaju gradom, fluks nevolje i novca, možda kriminala, ispod vrtnih magnolija razvio se grob za svanuća. I tijela se ondje, ispod suhe zemlje u cvijet pretvaraju.