Sve je počelo onako, od zezancije i gušta. Imao sam već u planu pisati o nečemu vezanim uz muziku, no zbog što obveza (fax, posao) nikako nisam napravio. Pa tako, dok sam slobodan, upitao sam urednika KLFM-a, Kika, da li bi mogao objaviti kakav intervju, na što mi je rekao da može. Oduvijek sam htio raditi intervju s nekim iz Seattle scene/grunge muzike, no u to vrijeme sam se preko Facebooka, stupio u kontakt s članovima noise rock benda Killdozer. Frontmen/basist, Michael Gerald mi je dao neke savjete kako snimiti vokal tijekom snimanja, a bubnjar Dan Hobson vidjevši neke od mojih fotki s DADAnti večeri, kazao je kako dobro potežem nargilu. I tako je moj prvi intervju bio s M. Geraldom, a ja sam bio tako nervozan, pošto što mi je to prvi intervju.
Sljedeći je bio s Erikom Tunisonom, bubnjarem Die Kreuzena, a mene je najviše zanimala evolucija njihovog zvuka od panka do mog najdražeg glazbenog pravca, Erik mi je kazao da je glavni razlog je što ekipa u bendu je slušala različite stilove glazbe, od Tangerine Dream pa do Sex Pistolsa. Jasno. Bitan čimbenik je odigrao je producent, Butch Vig, najpoznatiji po radu s Nirvanom (što sam već prije naveo u recenziji o bendu). Kazao mi je, da je Butch Vig lik koji zna dobro svoj posao, da je bilo gušt raditi s njim, te nije ostao iznenađen što je napravio najbolji album
Pošto je bi trebala izaći knjiga o Die Kreuzen, liku koji radi knjigu, poslao sam emailom par članaka iz starih rock časopisa (tj.skenirao), kao i vokalisti, Danielu. Istu stvar sam uradio s Kurtom Danielsonom, poslao sam mu sve što se moglo pronaći o njegovom bendu, Tad, kao i cijeloj grunge sceni, na što mi se zahvalio, jer s ovim bi ga vratio u mladost. Jasno, kada sam radio intervju s njim, ode sam se našao kao riba u vodi, pa sam mu postavio pitanja što me kao fana oduvijek zanimalo, na što Kurt nije znao kako bi odgovorio na postavljena pitanja.

Malo po malo, intervjui su se počeli nizati jedan za drugim, pri čemu sam zahvaljujući njima stvorio kontakte, kao što je bio slučaj s diskografskom kućom PIG Records, a sama situacija je kao u filmu; radio sam intervju s Blaine Cookom, frontmenom punk/metal sastava Accused (koji se smatraju pretečom grindcorea), a on mi je, kao znak zahvalnosti, upitao koja je moja adresa, kako bi mi poslao neke sitnice. Dao sam mu moju adresu, razmišljajući da je garant riječ o nekoj sitnici tipa cd, a kada je stigla pošiljka od njega, ne samo što je bilo cdove, već longplajki i singlica, a moja je bila reakcija: Jebate, pa nitko u životu koga znam nije ovako nešto uradio (ok, jest Erik iz Die Kreuzena). Blaineov drugi bend, Toe Tag je izdao split single s punk bendom Potbelly, a ja sam stupio u kontakt s frontmenom/gitaristom, Jasonom, koji je A&R za PIG Records, a preko njega do vlasnika, Davida Portnowa. On i njegov brat, Ed (bubnjar hardcore punk benda Dehumanizers), oba dvojica se spominju u Dnevnicima K. Cobaina, pošto su dolaze iz istih krugova ljudi.
Ono što je najsmješnije, je što neka sitnica može se spojiti s nečim velikim. Kao npr. Erik je svirao sa Steveom Aokijem, alfa i omegom Ultra festivala, s gitaristom Exploiteda, Big John Duncan i DJ Sickboyem, a taj album, Wonderland je bio nominiran za Grammya. Kontaktirao sam s njima (izuzev. S. Aokia), sve što mogu kazati su totalno opušteni likovi, bez ikakvog ego tripa. Sickboy mi je dao par savjeta u vezi muzike, a s Big Johnom sam radio intervju za solinski portal, na što je moj prika Dara kazao da nije znao da će doživjeti taj dan, da na solinskom portalu bude intervju s gitaristom Exploiteda.
Da se vratim na Davida & PIG Records; razmijenili smo neke ideje, pa me David spojio s nekim ljudima s koji surađuju za PIG Records za intervju. Tu su bili njegov brat Ed (bubnjar Dehumanizersa), rapper Chilly Uptown (legenda underground rapa) i Anthony Ausgang (umjetnik iz Hollywooda, koji je rodonačelnik stila Lowbrown). Ćakulao sam s Anthonyem, onako tipa, kako ti, život, što ima u novog u kvartu, pritom sam ga upitao, da li slučajno poznaje A. Schwarzeneggera, na što mi je Anthony kazao ne, ali je zato dobar s bivšim guvernerom. Upitao sam ga za mog najdražeg redatelja, a on mi je kazao da ga je viđao po kvartu, no kako nisu isti đir, nemaju neku komunikaciju. Ja sam rekao sve o čemu se radi, pa ako ga vidi idući put, neka ga pozdravi za mene.
Kakav je njihov mentalan sklop, govori činjenica kada sam Davidu poslao par cdove sjajne hrvatske rock muzike kao što su Majke, Psihomodo Pop, Trobecove Krušne Peći i po meni, najbolja kompilacija hrvatske rock muzike – Bombardiranje New Yorka. David, kada je dobio cdove, objavio je na svom Facebook profilu kako je oduševljen s našom rock glazbom, pa mi je u inbox rekao da bi htio objaviti kompilaciju hrvatske rock muzike. Ja sam svakom tko se bavi muzikom, dao email od Jasona koji je A&R za tu kompilaciju, a kakve su bile reakcije? Neki su objeručke prihvatili, no većina je bila tipa: Ne znam, vidjet ću, moram razmisliti.
Kako to biva, jedna stvar se automatski veže za drugu, pa tako su me preko Facebooka kontaktirali ljudi kao što su Scott Ledgerwood i Tommy Martin, pošto su čuli za mene. Htjeli su da napravim intervju (što sam uradio sa Scottom) i recenziju o njihovom bandu, Bam Bam koji se smatrao pionirom grungea (što sam uradio na stranici KLFM-a). Tommy je nažalost preminuo pošto je bolovao od karcinoma, ali moj intervju s Scott je uvršten u reference o Tini Bell (vokal Bam Bama) na Wikipediji. Tina i Tommy su bili u braku, a njihov sin je filmaš TJ je radio za kuću HBO dokumentarac s Tinom Turner, o njenom životu. Žao mi je što nisam uspio nikako popričati s TJ, zamolio bi ga da Rock Baki pokaže znamenitosti Dalmatinske Metropole, a kao što sam već prije naveo, živim u zemlji gdje lakše doći do velikih imena nego dobiti posao i biti plaćen.
Tako me kontaktirao Paolo Prevosto, Talijan koji se bavi glazbom (synth đir kao Simalakrum Lab i surađivao je s Claudiom Simonettijem na soundtrackovima horror filmova), skuplja memorabilije iz SF &horror filmova i uređuje stranicu posvećenu tim žanrovima. Odradili smo intervju, recenziju za jedan njegov EP, koji su se također našli na referencama na Wikipediji.
Ako ste mislili da je to sve, grdno se varate, jer sad ide najluđi dio!! Nakon jednog intervjua, kontaktirao me jedan Leonardo, koji vodi diskografsku kuću MoonJune Records, za intervju s članovima benda Stickmen, kojeg čine članovi King Crimsona, Tony Levin i Pat Mastelleto. Odradio sam intervju s njima, kao i s Leonardom, no ono što me ispunjava nije novac niti išta materijalno, nego to što su takva imena čula za moj rodni kraj, a taj intervju je objavljen na službenoj stranci King Crimsona, što je još jedan od bezbroj primjera kada istinski profesionalci su normalne osobe za razliku od domaćih “zvijezda”.
Kao što sam već prije naveo, radio sam intervju s Jackom Endinom (i recenziju o njemu kao gitaristi), producentom najpoznatiji po radu s Nirvanom & sličnim bendovima i solo album Bruce Dickinsona, Skinkworks. Jasno, kao s K. Danielsonom, nije znao kako odgovoriti na pitanja, a meni je osobno kao fanu čast i privilegij što su takve ličnosti čule za moje rodno mjesto. Još bolje, Michael Whelan, čuveni ilustrator koji je jedini živući član kuće slavnih SF-a, čiji sam također veliki fan. Osim što sam mu zadao glavobolju odgovarajući na pitanja na koja nije znao kako bi odgovorio, preko njegove žene Audrey pokazao sam mu ruševine antičke Salone, što je njega oduševilo, a ona, kao i lik što mu vodi stranicu zahvalili su se što sam ga predstavio ovdašnjoj publici, premda oni, kao s ostalim ličnostima, zapravo nemaju blagog pojma tko su. No ipak ima pojedinaca koji nešto znaju, a to je moj prika Šaban, koji mi je dao besu jer sam radio intervju s likom koji je radio ilustracije Sepulturi (o čemu ću više drugi put).
Jasno, to nije ni prvi ni zadnji intervju s takvim ličnostima. Tako sam stupio u kontakt s Jeffom Beccarom, basistom/vokalistom Posseseda, pioniri death metala. Rekao sam tko sam što sam, za koga pišem, na što mi je rekao da nema problema, a na link o Solinu s wikipedije, odgovorio je s memom srca. Još bolje, intervju s Justinom Broderickom. Premda je njegov bend Godflesh vrhunski, meni ipak je u srcu Napalm Death, njihov debitantski album Scum, koji se smatra najbitnijem albumom u rock glazbi, jer nema ništa ljepše kad ovakvi veseljaci čuju za Dalmatinsku Metropolu:

Jer kao što sam već prije rekao, sve je počelo kao zezancija.