Govoriti o pitanjima ljutog talibanskoga islama u odnosu prema ženama, a pritom ne kokodakati i gatati o njihovoj teškoj sudbini u Afganistanu, nije provokacija, već nužnost. To je pitanje, po mom mišljenju (sekularnom, doduše) – razjašnjavanja, ispravljanja, ali i neizbježnoga osuđivanja. U tom smislu prvo valja pojasniti razliku između duhovne poruke Kur’ana i zabludne ortodoksije, ispraviti – koliko je to moguće – seksističke, pa i klevetničke  predrasude prepisane iz muslimanske tradicije u ime božanskih propisa. Međutim, opisati ono što je patrijarhalna kultura iskovala u svijesti novodobnih talibana  – posebice, obezvrijeđivanje žena – gotovo pa nije moguće. Pokrivanje ženskoga lica, poligamija, nejednakost u nasljeđivanju, izuzeće s radnoga mjesta – diskriminacija je, kako piše  respektabilna marokanska autorica Asma Lamrabet, nametnuta ženama u ime islama. Međutim, većina klasičnih interpretacija islama ustvari su  srednjovjekovnog podrijetla, nastale na društvenim marginama, bez širih vizija. 

Krenimo redom, Kur’an nikada nije diskriminirao žene. Istina o muškarcima i ženama po Kur’anu jest da ništa, niti jedan ajet u tom štivu nije uklesan u kamenu. Propitkivanjem učinkovitosti islama, primjerice, na području nasljeđivanja otkrivamo naš sekularni problem, a ne islamski, sazdan na glagolu imati – imati prava, imati nasljedstvo, imati radno mjesto, imati pravo na školovanje, imati ovo, imati ono… I nisu to pitanja feminizma, već identiteta. Pravi islam, onaj duhovni, a ne trgovački, poziva se na Kur’an, ali ga i propituje. Posebice mlađe generacije, koje žele razumjeti granice između tradicionalističkog i reformističkog čitanja. Naime, u  arapskim zemljama jedna je misao stoljećima blokirala napredovanje (opet po našem zapadnjačkom, katočičkom viđenju): u ime religije nastradala je demokracija, pogubljene su različitosti. I to pod prizmom duhovnosti, a ne dogme. Mlada generacija izgleda izgubljeno, ošamutio ju je utjecaj Zapada po, usudim se reći, korporacijskim principima; reforme u islamu trebaju učiniti imami, a njihov je govor nečujan, u suprotnosti s bukom nasilnih studenata teologije – talibana. Mi, Europljani, tumačimo stvari po sekularnoj viziji temeljenoj na pravilnicima o ljudskim pravima i dekonstruiramo muslimansko pravovjerje koje više ne funkcionira, i to činimo logikom koja ima potku u katoličanstvu, najpesimističnijoj od svih religija. A to u svakoj kritici treba imati na umu.

Dočim, ekstremisti, fundamentalisti i fanatičari iz Afganistana ovih dana kažu da žele očistiti islam i puno, jako puno pričaju o ženama: što bi one trebale  nositi, raditi, razmišljati, i o tome govore sasvim neprikladno. Bave se na visokoj razini pitanjem zamatanja i nošenja burke, hidžaba, pritom – opet pogrešno – koristeći se (parafraziranim) stihovima iz Kur’ana. No, kako se žene zaista tretiraju u islamu, bez obzira na kulturu, tradiciju ili političku struju?

Prvo, vratimo se 1400 godina unatrag, u grad Medinu, Saudijska Arabija, u vrijeme kada je Poslanik (Muhammed) dobio zadatak pronaći rješenje za žene koje su napadane i maltretirane. Situacija je bila sljedeća: oko 600 godina poslije Krista, mnogo prije modernih pogodnosti u svakidašnjem obnašanju života, žena je morala usred noći otići u prirodu, izvan kuće, kako bi obavila nuždu u privatnosti. Vjerovali ili ne, grupe muškaraca počele su uviđati određenu priliku i iz mraka pohotno promatrali žene. Ako bi neka od njih nosila džilbab, odjeću sličnu ogrtaču, muškarci su znali da je moraju ostaviti na miru. Džlbab je tih stoljeća bio statusni simbol, poput danas, primjerice, Chanel kaputa: to je značilo da je riječ o ženi koju štiti njezin klan. Ali, ako žena koja je hodala noću nije nosila džilbab, ako je bila odjevena jednostavnije, muškarac je znao da je robinja i napao bi je. Zabrinuti članovi zajednice prezentirali su Poslaniku situaciju, a kao i u slučaju mnogih drugih društvenih, političkih i obiteljskih pitanja s kojima se suočio tijekom svoje poslaničke misije, on ju je „predao Bogu“.  I – objavljen je ajet u Kur’anu, Svetoj knjizi islama: “ O, Poslaniče ”, stoji u njoj, “ reci svojim ženama, svojim kćerima i vjernicama da se umotaju u svoju odjeću. (…) da ih se ne može prepoznati i uznemiravati ”. U osnovi, stih savjetuje ženama da se odijevaju slično jedna drugoj, tako da se ne mogu razlikovati, biti prepoznate i napadnute.

Na prvi pogled to je moglo biti  jednostavno rješenje, ali se pokazalo da nije. Rano muslimansko društvo bilo je plemensko (kao što je danas talibansko) i blisko vezano uza svoju društvenu ulogu, a ideja da robinja nalikuje slobodnoj ženi bila je gotovo uvredljiva,  pa  je nastao i praktični problem: kako bi robinja mogla raditi ako joj je tijelo stegnuto odjećom?  Na kraju su muslimanski učenjaci ustanovili da se način na koji se muslimanka treba odijevati temelji na dva razmatranja: njezinoj  funkciji u društvu,  onim što bismo mogli smatrati njezinim poslom,  i specifičnih običaja društva.

Kako su upravo muslimani ti koji se rado koriste pravilima utemeljenim na povijesti i adaptiraju ih proizvoljno u moderno doba,  učinit ću to i ja. Dakle, ako bi se način odijevanja žene trebao temeljiti na poslu i društvu u kojem se nalazi, što to znači za, primjerice, muslimanku koja živi u Americi i radi u banci kao šefica marketinga?  Prije svega, to znači da ima  ulogu u toj tvrtki, funkciju i da daje svoj doprinos. Drugo, to znači da kada doprinosi i živi u društvu u kojem veo ili hidžab nije kostim, upravo to biva predmetom uznemiravanja! U takvoj sredini, ako sam dobro  razumjela prvi ajet iz muslimanske Svete knjige koji govori o ženskom odijevanju, žena treba poštivati dress code, odnosno morala bi nositi kostim, pristojnu haljinu, joga hlača itd. To, uostalom, nije prihvaćeno samo u Americi. Međutim, u stvarnosti tomu nije tako. Jer veo je, tumače muslimani, za muslimanku uvjet pokazivanja odanosti vjeri. Što bi u tom slučaju bio hidžab?

Nigdje se obvezni ženski veo u Kur’anu ne spominje, nigdje u 114 poglavlja, s 6.000 ajeta, od kojih se  samo 3 ajeta odnose na to kako se žena treba odijevati. Prvi ajet smo naveli. Drugi ajet izravno govori Poslanikovim ženama, tražeći od njih da se počnu odijevati s malo više skromnosti, zbog svoje uloge Poslanikove supruge. I treći je stih sličan prvom, jer je otkriveno da odgovara na određenu povijesnu situaciju. Naime, funkcija mode u predislamsko doba  bila je da žene nose maramu na glavi, zvanu khimar, koji je bio presavijen iza ušiju i padao na leđa, a služio je zaštiti lica od prirodnih nepogoda, pijeska itd. Ispred je žena nosila uski ogrtač ili korzet koji bi ostavila otvorenim otkrivajući grudi. Kao u Igrama prijestolja!

Dok se islam širio Arapskim poluotokom, razaslan je stih kojim se od žena koje su nosile takvu odjeću ili čak drukčiju traži da pokriju grudi.  I to je praktički sve što je napisano u Kur’anu o tome kako se žena treba odijevati.  Čini se također da Allah nigdje ne kaže koji su to dijelovi tijela koje bi  trebalo pokriti.  Prema  dobrim poznavateljima islama, razlog zašto su ovi stihovi namjerno ostavljeni nejasnima  jest to što žena može sama odlučiti kako će se odjenuti prema svojoj specifičnoj kulturi i progresiji.

A izraz “hidžab”, pogađate  –  nema ga ni u jednom od ova tri za žene važna stiha. Nigdje u Kur’anu nema izravne veze sa ženskim velom. Riječ se, doduše, spominje, ali se koristi  kao označavanje distance, odnosno barijere koja postoji između ljudskog  i božanskog, između vjernika i nevjernika. Točnije, to znači fizički paravan iza kojeg su muškarci u vrijeme Poslanika morali stajati kako bi intimno razgovarali sa ženama.  E, ta izolacija znači – hidžab, ta distanca znači – hidžab, ta barijera, taj razdjelnik znači – hidžab. Hidžab naprosto ne znači ženski veo. Hidžab znači – distancu, a s distancom i poštovanje prema ženi!

I opet, nije li čudno da su prava značenja izraza – razdvojiti, štititi, podijeliti – pojmovi na koje prvo pomislimo kad vidimo zaogrnutu muslimanku?

A  na koje muškarce mislimo kad govorimo o talibanima – na one što su se skrivali noću virkajući tuđe žene ili na ove koji se ne skrivaju ni kad rade najteže zločine. Štoviše, snimaju to i dijele poput maloumnika  preko društvenih mreža. Žene, a da ništa nisu loše počinile, ostaju kod kuće, nevidljive, baš kao što je to bilo u vrijeme Poslanika, kad se tako čuvala ženska čast, u to doba ugroženu od pohotnih bitangi.

Više od 1400 godina proteklo je prije nego što se dogodio feminizam, gdje su žene za to vrijeme bile? Zaključane u kući, omotane velom? Poslanikova prva žena bila je uspješna trgovkinja čija je karavana bila veća od svih ostalih trgovaca zajedno.  Kad je zaposlila Muhammeda kao radnika, bila je toliko zadivljena njegovom iskrenošću da mu je predložila brak. A druga Muhamedova žena? Ni ona nije bila ljenčina. U bitku je otišla na leđima deve, što je danas ekvivalent žene koja ide u bitku na tenku. A ostale žene? Nedavna istraživanja pokazuju da su tražile od njega da sudjeluju u islamskoj revoluciji. Žene i muškarci slobodno su prilazili i razmjenjivali darove. Tradicija je bila da žena sama bira partnera i predlaže brak. A kad stvari nisu išle? Tražio se razvod. Žene su također glasno raspravljale s Poslanikom. Pa, ako se fundamentalisti žele vratiti u 680. godinu, to bi mogao biti velik korak naprijed. Napredak!

No, prije toga moramo odgovoriti na važno pitanje  –  kako to da smo u moderno doba muslimanku povezali s hidžabom, najvećim vanjskim simbolom odvajanja od društva, ograničenja i izoliranosti od najosnovnijih ljudskih prava?

Tijekom proteklih desetljeća, među ljudima koji su imali važan zadatak čitanja i tumačenja Kur’ana u raznim muslimanskim zajednicama, određeni su klerici unijeli nešto drugačije značenje u tri spomenuta ajeta o ženama. Primjerice, ajetu koji kaže: „ O, Poslaniče , reci svojim ženama, svojim kćerima i vjernicama da se umotaju u svoju odjeću. (…) da ih se ne može prepoznati i uznemiravati ” – neki su vjerski tumači, ne svi, samo neki, dodali novo značenje, koje je talibanima i fundalistima pogodovalo, pa tako u određenim prijevodima Kur’ana taj ajet glasi ovako: ” O, Poslaniče , reci svojim ženama, svojim kćerima i vjernicama da koriste odjeću …” . Odjeća se u ovom prijevodu odnosi na veo koji prekriva cijelu glavu i lice, vrat, dojku, do gležnjeva i do zapešća; sve je u ženskom tijelu prekriveno osim jednog oka, jer mora vidjeti gdje se nalazi; ruke moraju biti prekrivene rukavicama. Ajet se nastavlja s dodanim improvizacijama, a onda  se završava : “…tako da ih se ne može prepoznati i uznemiravati. ” Koliko povijesne nesreće i nepravde u samo jednom stihu. I sve zbog neukosti i zloće nekih, rekosmo – ne svih, tumača Poslanikova slova, koji su doslovce upljuvali kriva tumačenja među muslimane. Među njima je i moje „omiljeno“ tumačenje: „ Žena ne može ispuniti svoje duhovne obveze prema Bogu sve dok ne zadovolji fizičke potrebe svog muža. Ako je želi dok sjedi na leđima deve, trebala bi se podčiniti ”. Ili – ” Islam je zabranio ženi da nosi grudnjak jer grudnjaci podižu grudi i čine da izgleda mlađe, a to je očito proračunat potez .”

Ove i slične prosudbe koje se tiču ​​žena svode se na ovo: najbolje od žena je kad se potčini muškarcu, bespogovorno… Kao da su Poslanika tumačili porno redatelji, jer sve zvuči kao submisivna, uznemirujuća erotika, najgora vrsta mizoginističke fantazije. Je li to pročišćavanje islama o kojem posljednjih dana govore talibani?  Kako časni muslimani dopuštaju da islam pročišćavaju bitange spornih seksualnih fantazija, fundamentalisti i ekstremisti bez vjerskoga obrazovanja, samozvani klerici u transu od droge i prozapadnjačkih modnih marki?  Razlikuju li se ti muškarci od onih koji su prije mnogo stoljeća kibicirali iz sjene, na periferiji, spremni maltretirati žene? Ne, jer se u protivnom ne bi usudili napadati djevojčice i žene usred višemilijunskih gradova, pred očima medija, kamera, drugih ljudi…

Prema Kur’anu, žene su jednake muškarcima pred Allahom. Šerijat (islamski zakon) utvrđuje razlike između rodnih uloga, prava i dužnosti žena i muškaraca. Ali zašto nitko ne čita Kur’an? Zašto ga ne pročitaju feministice, komentatorice, socijalne radnice, naprednjaci? Odgovor je jednostavan: ako ga pročitaju, ako ga prouče, ako shvate što to znači za muslimane danas, iskočit će  stvarnost koja se kosi s multikulturalnošću, novom zapadnjačkom mantrom. Vizija naprednjaka je da u islam vjeruje narod koji je potlačen, a Zapadnjaci su, kao, narod ugnjetača.

Kur’an  je  za apsolutnu većinu muslimana “vječan, prije i poslije čovjeka”, to je Božja riječ, pa se mora doslovno primijeniti. A ovo je ono što  Kur’an kaže muslimanima u odnosu na žene: „Muškarci su zaduženi za žene zbog prednosti koju Allah daje jednima nad drugima i zato što troše [na njih] svoja dobra. Vrle su žene koje štite u tišini ono što je Allah sačuvao. Upozorite one čije se neposlušnosti bojite, ostavite ih same u krevetima, pobijedite. A ako vas ne poslušaju, nemojte ništa učiniti protiv njih. Allah je visoko, velik „. (Sura 4, ajet 34).  A, može se tumačiti i na sljedeći način, kako to čine talibani:  “Tucite i ostavite neposlušne žene same u krevetima”… Jada ti!

Godine 1980., prije samo 41 godinu, veliki teolog Mohammed Taha, koji je tvrdio da se  Kur’an  mora tumačiti drukčije i koji je bio zagovornik apsolutnog oslobođenja i emancipacije žena, obješen je u Kartumu kao otpadnik. Bio je to kraj reformacije  u gotovo svim islamskim zemljama. No, ono što talibani, živčani ratnici u Gucci mantilićima i tenisicama od nekoliko stotina eura, pokazuju jest da je muslimanka, na temelju kur’anskog recepta, definirana kao vječna maloljetna osoba, podvrgnuta “superiornosti” muškarca. I tu je cijeloj suvremenoj priči o ženama i emancipaciji u talibanskom islamu početak i kraj.

Površna analiza onoga zbog čega je tomu tako mogla bi dovesti do zaključka da se islam  smatra patrijarhalnim i mizoginskim.  Zapravo, u trenutku nastanka, sva su vjerska ispovijedanja (religije) promicala jednako društveno dostojanstvo i jednakost među pojedincima, o čemu svjedoči uloga koju su žene imale u prvim vjerskim zajednicama. Pa tako i u islamu. Podređenost i inferiorizacija žena bila bi stoga rezultat šireg procesa koji karakterizira, s jedne  strane -inkulturacija, jer su u procesu naseljavanja na nova područja religije preuzimale  navike i načela drugih; s druge pak strane  – egzegetska praksa. Unutar svih patrijarhalnih društava tumačenje svetih tekstova provodili su muškarci i samo muškarci, prešućujući one odredbe koje jasno uspostavljaju egalitarno načelo i tumačeći norme u izvjesnom smislu povoljnijem za muškarce.

Što se tiče ženskih prava, islam svakako predstavlja osebujan slučaj iz najmanje nekoliko razloga: prije svega, neravnopravnost spolova nije ograničena na funkcionalni profil, kao što se to događa u Katoličkoj crkvi, već je konstanta u ljudskim odnosima i, na neki poseban način, iz sfere je obiteljskoga prava. Drugo, spolna razlika nadilazi vjersku sferu.

Mizoginistički islam nije pravi, već parafrazirani, a njime dominiraju muškarci koristeći religiju koja je odredila trenutnu marginalizaciju žena. Put do ravnopravnosti spolova, koliko god bio složen, može se postići ponovnim otkrivanjem pravog značenja Poslanikove  poruke. A tko će to učiniti? Talibani? Sve dok na Zapadu imaju pandane koji su im uzorom – poljske, mađarske i druge populističke utvare, razne hodače za život, odnosno sve europske ptice pjevice šugavog konzervativizma, Gucci talibani neće tako lako naći izlaz iz srednjeg vijeka.