Piše: Veljko Krulčić

Jovana Hovana, koji je danas, u 84 godini života otišao u “bolja prisjećanja”, pamtit ću po tri stvari:
– bio je dobra, susretljiva i empatična osoba
– bio je sjajan novinar i novinski reporter
– bio je urednik ZOV-a iliti Zabavnog omladinskog Vjesnika, kako je glasio njegov puni naziv
ZOV je bio prvi zagrebački i hrvatski tjednik kojeg sam u kontinuitetu pratio od njegovog početka, čiji sam svaki broj svakog petka s nestrpljenjem čekao i čije sam sve brojeve (kao i njegov komplet) čuvao kao “oko u glavi”…
I dan-danas ga povremeno prelistam, svaki put se pomalo čudeći njegovoj izvrsnosti i raznolikosti sadržaja.
Počeo je izlaziti u rujnu 1973. kada sam bio učenik trećeg razreda osnovne škole “Vladimir Nazor” u Pazinu.
Od svog prvog broja i legendarne naslovne stranice s porukom “Hej, Vi! Sve je unutra”, na kojoj je bio i lik Kalimera (koji se svaku večer prikazivao kao crtić na crno-bijelom televizoru), me je “osvojio”…
Kada je nakon svog 43. broja (koji je tiskan u srpnju 1974.) prestao s izlaženjem bio sam neopisivo tužan.
“ZOV strip” njegov nastavak ne samo što je bio bitno drugačiji, imao je i on sjajnih sadržaja, ne mogu mu to ne priznati, ali nije imao tu magiju, taj šarm, način prezentacije sadržaja, pa ni tu kvalitetu papira kao “ZOV”.
Spomenuo sam bogatstvo “repertoara” ZOV-a, ali zadržat ću se na stripovima, koji su ipak bili njegov temelj!
Osobno u ZOV-u mi je najdraža bila “Daleka planeta”.
U njemu sam se prvi put susreo s tzv. foto-stripom (radilo se o filmu “Sutjeska”).
Da ne pričam kako sam se u njemu prvi put upoznao sa stripovima Norberta i Waltera Neugebauera, mislim da je prvi bio “Tarzanovim stopama”, a zatim i s “Gladnim kraljem”. U četverobojnom koloru.
Pojma nisam tada imao da su ta dva stripa svoju premijeru imala prije 30 godina u NDH-aškom “Zabavniku”, te da su u neku ruku imala zbog toga i status “voća” oko kojeg je bolje ne prčkati previše!
Ista je stvar – full kolor – bila s “Asterixom”.
Ivica Bednjanec je u ZOV-u premijerno objavio svog “Baruna Trenka”, strip kojeg kao pojedinačno ostvarenje smatram i mastermindom njegovog iznimnog opusa.
Ne mogu, a da ne spomenem i sjajne strip-naslovnice ZOV-a (za Neugebauera, za Bednjanca…), o kojima se i danas priča kao o maestralnim i koje se teško mogu nadmašiti po vizualnoj ljepoti i komunikacijskoj snazi.
Kada sam upoznao Jovana Hovana, mislim da je to bilo negdje sredinom 80-ih i kada sam mu spomenuo ZOV i što mi je taj tjednik kao dječaku od 11-12 godina značio i koliko je pozitivno utjecao na moju strast i želju da se bavim novinarstvom, stripom, filmom… bilo mu je naravno drago.
Otkrio mi je da su se prva dva broja ZOV-a tiskali u nakladi većoj od 200 tisuća primjeraka, a da su ga morali ukinuti kada mu je naklada pala na 60 ili 70 tisuća.
I da, s obzirom na to da g. Hovan nije bio “čovjek stripa” (iako ih je pratio i volio), kao “operativca” u ZOV-u za strip angažirao je Rudija Aljinovića, ne kao člana redakcije, nego kao vanjskog suradnika.
Ne sjećam se kada bih Jovana Hovana susreo u lošem raspoloženju, a sramota me je onih koji su ga ranih 90-ih u “Vjesniku” stavili da bude na “čekanju”.