Sa prozora i balkona kuće u sarajevskom naselju G. Pofalići sam mogao posmatrati kako se gradila lokalna džamija. Prošlo je od gradnje ove bogomolje podosta vremena (petnaestak godina), ali tamne sjenke su ostale sve do danas.

Pofalići su jedno lijepo sarajevsko prigradsko naselje sa puno zelenila. Tu, u blizini moje kuće ima jedna, desetak duluma velika livada. Sa jedne strane livade je muslimanska (danas bošnjačka), a sa druge srpska mahala. Poznajemo jako dobro ljude i u jednoj i u drugoj mahali i možemo o njima reći samo riječi hvale.

Zašto je postala upadljiva gradnja nove lokalne džamije u G. Pofalićima?

Pa zato što njena gradnja nije započela tamo gdje to bilo logično i očekivano, u muslimanskoj mahali, u blizini vjernika muslimana, nego je gradnja džamije na opće čuđenje započeta u srpskoj mahali. Mahali u kojoj, pored ostalih, ima svoju porodičnu kuću i poznati ljekar Milomir Ninković. Tu u blizini su živjeli ili još i danas žive: fotograf Milomir Kovačević Strašni, višestruka prvakinja Bosne i Hercegovine u šahu Vesna Mišanović ili nekad slavni trener Milan Ribar koji je sa Željom, na trijumfalan način, osvojio tutulu prvaka bivše nam države (u Beoradu su Partizana porazili sa 4:0). Sjeća li se još neko, legendarnog trenera Želje? Otac mi je jednom prilikom pokazao mjesto, preko puta naše kuće, gdje svoje auto parkirao Josip Katalinski Škija kad nas je posjetio (u to vrijeme je tu bio jedan veliki slobodan plac i baraka), a nedugo poslije toga, trener Milan Ribar je otkupio taj plac, srušio baraku i sagradio svoju vilu. Eto vidite, u Titovo vrijeme šampionski trener je mogao imati svoju vilu, pitanje je da li i danas to mogu. No, vratimo se mi onoj bogomolji koja je sagrađena „gdje joj mjesto nije“.

Dakle, jedan istovjetan slučaj koji smo imali sa gradnjom one sramne crkve vladike Kačavende, u avliji Fate Orlović. Načelnik općine Novo Sarajevo je bio tih godina Željko Komšić, a Mustafa Cerić na poziciji vjerskog poglavara.

I ova gradnja bogomolje je bila na sudu, jer je familija Čangalović pokrenula sudski proces. I za jednu i za drugu bogomolju je nuđena opcija vansudske nagodbe, kao način rješavanja problema.

Ova dva istovjetna problema kod gradnje bogomolje se razlikuju u sljedećem:

Fata Orlović nije pristala na nagodbu i obeštećenje (iako se pominjala cifra od čak milion maraka), a familija Čangalović jeste.

Zanimljivo je da su svi sarajevski mediji deset godina, skoro svakodnevno, pisali o crkvi, a nikada niko, niti jednog slova o džamiji u G. Pofalićima.

Za načelnika Željku Komšića je ovo bilo u redu, pa nije reagirao. Nije smio ili nije htio, vrag bi ga znao.

Stvar je sasvim jasna, i za svaku je osudu. Gradnjom džamije, usred Srpske mahale, se željela poslati poruka da sarajevskim Srbima, više nema opstanka niti povratka u ovu mahalu. Već sam u uvodu rekao da dobro poznajem svoje komšije iz obje mahale i radi se o divnim ljudima.

Pa otkud onda tamo u srpskoj mahali džamija, ako su tako fini?

Džamiju u srpskoj mahali su podigli radikalni islamisti koji su po zadatku ubačeni da odrade ovaj „posao“. Oko dvadesetak vehabija se svakodnevo vrzmalo oko objekta, sve do zavšetka radova.

Ako se niko nije smio pobuniti, zašto se Valter nije pobunio, barem je on hrabar?

Pa jeste, Valter se bunio i negodovao. Jednom prilikom se ispred džamije, skoro potukao sa vehabijama. „Šta glumite ovdje sa tim bradama, kao da se vas neko plaši“, viknuo je jednom od njih. Skoro da je izbila otvorena tuča. U podrumu džamije su imali nekakav ilegalni pogon za proizvodnju namještaja. Kažem „ilegalni“ jer vani nije bilo propisno obilježeno da je unutra jedna mala tvornica, a moralo je biti. Bogomolja, niti se smije graditi tamo gdje joj nije mjesto, niti se u njoj smije organizirati nešto „ilegalno“, jer je to, prije svega, Božija kuća. Odstupanje od moralnih načela vjere, su u ovom slučaju pravo, pravcato „bogohuljenje.

Kada se ova džamija konačno sagradila, vehabije su smotali svoju crnu zastavu, koja se vijorila na minaretu, i otputovali na sirijsko ratište. Preko televizije smo ih često gledali kako na sjeveru Sirije mašu sa tim svojim crnim zastavama. Kasnije smo saznali da su to crne „ISIL“ zastave, i da su se one vijorile po našim džamijama mnogo prije onog planetarnog rata protiv ISIL-a, koji je pokrenula Amerika.

Po meni, ovu džamiju (koja je sagrađena tamo gdje joj mjesto nije) treba srušiti, isto kao onu crkvu u avliji Fate Orlović. Obje bogomolje su građene sa prikrivenim ciljem da ubrzaju etničko čišćenje. Da li je familija Čangalović dobila odštetu, uopće nije bitno. Već i sama pomisao da se ovako nešto uradi je velika ljaga i sramota za multi-kulti Sarajevo, čiji su počasni građani takvi svjetski velikani kao: Gari Kasparov ili Bono.

Prije par dana, Željko je najavio svoju četvrtu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Te svoje nezajažljive ambicije nam je obrazložio rečenicom: „Kandidirat ću se po četvrti put, kako bi barem spriječio dalje podjele“.

Dragi Željko, gradnjom džamija po srpskim mahalama u Sarajevu se ne zaustavljaju podjele i razdor. To su metode koje su koristile otomanske „gazije“ u svom krvavom pohodu Bosnom. Čudno je da ovom velikom antifašisti nije poznato da u okviru Spomen parka Vraca postoji muzej, i da je taj muzej devastiran. I Spomen park Vraca, pripada teritorijalno općini Novo Sarajevo u kojoj je Željko Komšić bio „neprikosnoveni vladar“.

Još jednom ponavljam: Kriv si, Željko.

Ovo je pitanje obraza i morala. Koga se sada bojimo, je li baš sva krivica na tim vehabijama?

Na potezu je reis Kavazović.

Ako ovo prećuti, neka nam u bajramskim porukama nikada više ne pominje riječ „komšiluk“ i sve ono lijepo što je proizilazilo iz te riječi, koja je bila temeljni i prepoznatljivi simbol sarajevskog duha.

Evo, za sada toliko. Sa vama sam podijelio neke svoje utiske. Za sve je kriva ta moja soba sa pogledom na lokalnu bogomolju. Oni koji stanuju u sobi „bez vrata i prozora“, pošteđeni su ovakvih „problemčića“.