PRIČALA SAM TI O FENIČANIMA I HALJINI

Sjećaš se

kako sam ti noćima pričala o talasokratiji,

pomorskim državama koje su mrzjele kopno,

procesijama u gradovima grijeha,

kolonijama i nadmoći mornarice

Krita, Mikene, Fenikije…

Znala sam da su Feničani prošli

ispod slavoluka Heraklovih stubova,

na engleskom ostrvu

trampili so i lavandu za metale,

na Baltiku kupovali smolu

za farbanje kose boginja i djevica,

u smjeru vjetra, s četvrtastim jedrom

oplovili Afriku dvadeset vjekova

prije kapetana sa lentama,

Helene učili da se potpišu,

prevozili hodočasnike – trgovce opijatima,

tovarili kedar iz Libana za gradnju svetilišta,

kožne vreće punili kamenjem umjesto kotvi,

odnjegovali princezu za rogove bika,

krotili bure, prezirali kompas zbog Sunca zdesna…

I boju ove purpurne haljine,

providne i zadignute burom,

koju si pohvalio u peraškoj konobi

pijući kaberne i poželio me,

izmislili su Feničani!

Kad si mi poklonio sat sa ruke i zakleo

da ćeš se ukrcati na njihov brod pod morem,

živjeti od naviganja, dijeliti plijen sa posadom duhova,

noću kockati u prljavim krčmama,

plaćati seljančurama da zadignu halje od lana

i opet na pučinama piti samo vodu,

jesti ostrige, urme i suvo grožđe,

mislila sam da si lud i rob mita.

Još pred konobom, s čašom skorčanog vina,

sjedim i sijedim u haljini, blijedoj i buđavoj,

i čekam brod da izroni

da ti slomljenom čašom

prerežem grkljan

i haljinu krvlju purpura obojim.

Skinuću je –

brodu vjereniku rane da previjem!