Lina Wertmüller navršila je 93 godine. Rođena je 14.08.1928. u Rimu i, kako sama kaže, “išla ravno svojim putem, uvijek birajući raditi ono što voli”. Tako je postala jedna od najvećih talijanskih i svjetskih filmskih redateljica. Njeni filmovi – posebno oni iz 70ih: “Mimì metallurgico”, “Film d’amore e d’anarchia”, “Pasqualino Settebellezze” i drugi – briljantne su priče iz svakodnevnog života, često tragikomedije, kroz koje ona problematizira suvremene političke, klasne i rodne odnose, zaslužujući naziv “provokativne” redateljice.
Wertmüller je poznata i po tome što je prva žena u povijesti koja je nominirana za Oskara za najbolju režiju, za film “Pasqualino Settebellezze” 1977. (Akademiji je, dakle, trebalo 48 godina da nominira prvu ženu za najbolju režiju; do danas, u 91 godina postojanja Akademije, ukupno sedam žena je nominirano za tu kategoriju, a samo dvije su dobile Oskara: Kathryn Bigelow 2008. i Emerald Fennell 2021.) Film tada nije osvojio Oskara (vjerojatno zbog “kontroverznosti”), ali Wertmüller je kipić ipak dobila 2019. kao počasnu nagradu Akademije (i postala ‘čak’ druga žena u povijesti počašćena tom nagradom) za izniman doprinos filmskoj umjetnosti, preciznije: “za njeno hrabro provokativno razbucavanje političkih i društvenih pravila oružjem po njenom izboru: kamerom” ( 90-godišnja slavljenica, neumornog buntovnog duha, tada je izjavila da bi “Oskara trebalo zvati Anna”).
Film “Pasqualino Settebellezze” (1975) smatra se i danas “kontroverznim” (etiketa koja se često lijepi onome što/tko odskače od uvriježenih predodžbi i pravila), ponajprije zato što se Wertmüller usudila tematizirati žrtve ratnih logora ne na uobičajenoj općenitoj razini ili kroz tužnu sudbinu nekog dobrog i dragog lika – što nužno izaziva zgroženost, suosjećanje i žaljenje, nego kroz lik koji je ljudska i moralna ništica, i koji upravo zato preživi logor (dok drugi, karakterno vrjedniji i moralniji, stradaju). Razumljivo je da mnoge preživjele žrtve konc-logora mogu takav prikaz doživjeti kao bezosjećajan, uvrjedljiv, odbojan. Međutim, teško da je Lina Wertmüller bezosjećajna i da je htjela dati makar i naslutiti da su neki “zaslužili” torturu logora ili da su oni preživjeli moralno upitni. Ona je samo iznijela realnu činjenicu da su te žrtve ljudi sa svim svojim vrlinama i manama te da neki od njih nisu moralni uzori. A kroz takav ne-uzorit lik još je više ogolila nutrinu ratnih logora – mučnih stratišta ljudskosti, ljudskih vrijednosti i života, koja izvlače ono najgore u ljudima, i ujedno otvorila pitanje svjesnog, moralnog življenja nasuprot pukoj volji za preživljavanjem.
Percepciji filma kao “kontroverznog” doprinio je i njegov, naizgled “neumjestan”, prikaz okrutne, rasčovječene stvarnosti na način komedije, i to komedije koja (kroz izvrsnu glumu i šarm Giancarla Gianninija) tako oblikuje glavni lik da on – iako pristaša fašizma, ubojica, silovatelj, primitivac i moralni ljigavac – izaziva simpatije gledatelja. Wertmüller, naravno, nije smjerala humorom potaknuti naklonost prema onima koji žive praznoglavo, bez moralnih skrupula, linijom manjeg otpora, slijedeći jedino nagon za samoodržanjem. Upravo obrnuto. Ali bez te komične, smiješne, simpatične strane priče i njenog protagoniste, film bi bio nepodnošljivo mračan i mučan (kakva je i stvarnost koju kazuje). Humor, između ostalog, čini da ono nepodnošljivo bude (donekle) podnošljivo – i tako izloženo raz-gledanju i razmišljanju publike. Komičnost ne umanjuje ni crnilo i tragičnost ni kritički prikaz rasčovječene stvarnosti, samo donekle odmiče onu granicu na kojoj se rastače um suočen sa spoznajom kakve je užase čovjek sposoban raditi, prihvatiti i trpjeti.
“Pasqualino Settebellezze” započinje dokumentarnim snimkama fašističkih skupova i ratnih razaranja (uz neočekivanu blues-rock glazbu i narativno definiranje glavnog objekta Wertmülleričine kritike) i nastavlja, kroz flashback-ove, pričom o Pasqualinu neposredno prije, za vrijeme i na kraju 2. svj. rata. Ukratko: Pasqualino je mali šef velikog ega, kicoš i ženskar, koji radi očuvanja “obiteljske časti” ubija svodnika jedne od svojih sedam sestara (sedam “ljepotica”), završi u zatvoru i potom, namjerno, u ludnici (gdje siluje nepokretnu pacijenticu – što se dodaje u “kontroverznost” filma, a zapravo dotiče temu koju se tada nije spominjalo); iz ludnice se izvlači kao fašistički dobrovoljac, pa dezertira, bude uhvaćen i strpan u logor, gdje pak pruža seksualne usluge zapovjednici logora te ima poseban položaj, što uključuje i odabiranje zatvorenika “za odstrel”, da bi na kraju preživio i vratio se svojim sestrama, majci i zaručnici, koje su također preživjele zahvaljujući snalažljivosti i prostituciji.
Užas nacističkih logora i rata dominantna je ali ne i jedina tema filma. Kroz likove Pasqualina i zapovjednice logora, Wertmüller s jednakom britkošću rastvara i uvriježene spolne i rodne stereotipe. Sam Pasqualino objedinjuje oba rodna stereotipa ponašajući se u jednoj životnoj situaciji kao “mačo”, a u drugoj “ženskasto”. Prije rata on je tipičan talijanski ‘muškardin’ i ženskar, zavodljivog pogleda, superiornog stava i nadmenog ponašanja. Ali u ratnim i logorskim uvjetima, on je plašljivo, plačljivo, slabo stvorenje, sanjiva ili zastrašena pogleda, inferioran, podatan i poslušan. Nasuprot takvom “ženskastom” Pasqualinu, sa šibom u ruci i raširenim nogama, stoji snažna, agresivna, bezosjećajna krupna zapovjednica logora (gadna verzija ikone Fellinijevog Amarcorda) –žena koja izgleda i ponaša se onako kako se pripisuje muškarcu, “muškobanjasto”, i to opako. Obrtanjem uloga, oba se stereotipa srozavaju do ništice, kao i Pasqualinov moral.
Wertmüller se narugala još jednom stereotipu o ženama, živahnom posebno u primitivnijim sredinama: sve su žene prevrtljive, lažljive, kurve – osim vlastite matere, i eventualno sestara. S tom predodžbom Pasqualino odlazi u rat. Međutim, kada se vrati, veselo mu mašu sestre, zaručnica i mater – sve žive, lijepo obučene i jarko našminkane… sve odreda kurve. Dok ih zgranuto gleda i dok mu se misli ubrzano vrte u krug (kao i krošnje stabala iznad glave s početka filma, nagovješćujući kaotičnu vrtnju i kraj jednog svijeta), Pasqualino gubi tlo pod nogama.
Gledajući se na kraju filma u zrcalu – sada potresen raspadom “obiteljske časti” i traumatičnim iskustvom logora, gdje je njegova volja za preživljavanjem dovela do smrti drugih, i onih njemu dragih ljudi – ne vidi više samodopadnog, nadmenog, hvalisavog, časnog “mačo” muškarca, nego poraženog i izgubljenog čovjeka. Pa kad ga majka pokuša oraspoložiti riječima: “Prošlost je prošlost, zaboravi te jade! Živ si!”, rezignirano odgovara: “Da… živ sam.”
Tom rečenicom Lina Wertmüller zaokružuje svoju filmsku priču – čija glavna tema i objekt kritike zapravo nisu ni rat, ni koncentracioni logori, ni društveni stereotipi, nego “poseban malograđanski društveni tip”: oni koji su podržavajući fašističke vođe jednako odgovorni za zlodjela tih vođa. Riječima iz uvodne pjesme filma: “oni koji obožavaju korporativni imidž ne znajući da rade za nekog drugog”, “oni koji su uvijek u Švicarskoj” (navodno neutralni), “oni koji čak i danas ne vjeruju da je zemlja okrugla”, “oni koji glasaju za desnicu jer im je dosta štrajkova”, “oni koji se boje letenja”, “oni koji govore: ‘Budi miran, miran'”…
Pitanje koje Wertmüller postavlja ovim filmom i danas je jednako aktualno i provokativno: gdje je granica? Gdje je granica odustajanja od moralnog, svjesnog i angažiranog življenja za račun pukog preživljavanja, ili pak lagodnijeg života?
radio gornji grad 
