Ah, te lijepe listopadne bistrine i nagla prosijanja svjetlosti, kad se nebom razlije modrina a zemlja uzvrati svojim najljepšim zlatno žutim osmjehom. U krošnjama i travi, to nenadano svjetlo sve preobrazi i oživi, u njegovom bljesku odjednom cvrkuću ptice, slatko i kristalno, u slapovima, gotovo kao u proljeće. Poneki list zaleprša zrakom, zaljubljeni par grli se na klupi u parku i sve je tiho i nestvarno, dok zatravljeno stojim, zaustavljena u pola koraka, i zaboravljam kamo sam krenula. Kao da mi netko nešto važno govori, ali ne razumijem dobro što pa samo gledam i prepuštam se poslijepodnevnom suncu.

Odjednom bljesak. Trgnem se, ne znam je li to proletio anđeo čuvar, ili je samo netko otvorio prozor? Za čas, netko će već naići stazom, a onaj par će ustati s klupe i trenutak će se razbiti. A ja ću još časak dva ostati u tom nježnom popodnevnom svjetlucanju, u kojem dušom razumijem kako u čudesnom krugu nema slučajnosti, i da je sve samo vječno prelijevanje jednoga u drugo. Neba u zemlju, čovjeka u nebo, misli u beskraj. I da svaka stvar i svaki stvor imaju svoje mjesto, svoje vrijeme, smisao i redoslijed, i u Božjoj milosti traju točno onoliko koliko trebaju trajati. U konačnici, u pitanju je uvijek bljesak.