Galeija Kraluš, Sv. Ivana Zelina (12. 10 – 29. 10. 2021.)

Slikovni rad Miroslava Arbutine upućuje nas na duboku složenost fotografije, medija pomoću kojeg ovaj umjetnik želi pronaći i istaknuti ne samo svoju viziju zamišljene prošlosti, već i zorno pokazati slike jednog odavno nestalog svijeta, naime slike koje nedostaju a opet izgledaju kao da su baština iz našeg srednjoeuropskog povijesnog vremena. Shodno toj intenciji i tehnike izrade, nastanka fotografije, dio su i sadržaj te iste takve analogne tehničke (fotografske) prošlosti (cijanotipije, mokri kolodij, gumoila, gumenog printa, Van Dykea, karbonskog printa, itd.).
Tako fotografije rijeke Kupe i riječnih čamaca na njoj, mostova, starih secesijskih zdanja i njihova interijera, portreti i aktovi žena, izgledaju kao da potiču iz jednog preživjelog svijeta ranih godina XX, stoljeća, i svi odreda nose onaj kafkijanski pečat utisnut između halucinacije i apsurda, trenutka u koje se dobro osjeća kako ono što je uobičajeno (suvremeno), više nije dovoljno pa se tada vraća prema iskonu (fotografije), ne bi li se obnovila vještina pripadanja (načina umjetničke prakse). I sam Arbutina govori kako je fotografija trenutak, onaj neponovljiv, koji se zabilježi s namjerom da bude i ostane jedinstven. Današnje digitalne sprave i fotoaparati posve su minimalizirali tehničku vještinu umjetnosti, jer su u stanju da jednostavni rukovanjem sve nadomjeste. Tako umjetnik u avangardnoj pobuni protiv tehničkog idiotizma (perfekcionističke digitalije), poseže za ranim radovima fotografskog umijeća, ne bi li izbjegao da bude stranac u vlastitoj  kući, to jest umjetnosti.
”Retroavangarda” kako ovu umjetničku paradigmu ocjenjuje Alma Trauber, pri tome misleći i na Arbutinu ali i na druge pripadnike ovog postupanja, ustvari ima za cilj obnoviti ili ustanoviti jedan nadrealni svijet, oslikati ga tako da on izgleda i bude onakva kakvog autor želi vidjeti, i u kojem za razliku od postojećeg ipak pronalazi neku svrhu. Analogija tome vidljiva je u melankoliji koja prožima sve izložene radove, pa i one ženskih tijela koja su, željeli mi to ili ne, uvijek dio našeg svijeta, ma kakav on ustvari bio.
M.Grakalić

Fotografija: Zoran Osrečak