Tu nam valovi sami dolaze u susret, na obalu Buyukade, najvećeg u arhipelagu Prinčevskih otoka u Mramornom moru. S njima se vraćaju slike davnih fotografija, glasovi ljudi zaboravljenih imena, drevni cvrkut danas uglavnom nestalog jezika, judeoespnola, koji se tu na ulicama mrmorio više od petsto godina. No moj nedavni posjet ovom otoku nema veze s pjesmama na izgubljenom jeziku, receptima za jela koje hvale turisti, niti s mramornim dvoglavim orlom kobnim simbolom Paleologa, što krasi samostan Svetog Nikole ispred čije pučine u dubinama morske struje razmiču kosti stotina konja nekad ubijenih i bačenih u more. Danas na otoku umjesto konja voze svakojaka električna vozila, tiha poput visokih drvenih kuća ma kat, uglavnom zatvorenih prozora i hičkokovske atmosfere. Došli smo brodom s kolegama, pjesnicima i piscima iz Istanbula, čiji smo gosti na Festivalu Nazima Hikmeta, pjesnika koji je po nalogu samog Ataturka napisao pjesmu koja poziva Turke na ustanak i oslobađanje od feudalizma, također i Moskovskog đaka gdje ranih dvadesetih prošlog stoljeća studira ekonomiju i sociologiju te se nadahnjuje umjetničkim eksperimentima Majakovskog i idejama Lenjina. Na istom otoku tridesetih boravi i čuveni revolucionar Lav Trocki koji se tu nastanjuje bježeći iz Staljinove Rusije. Sudbina ova dva čovjeka različita je iako je u korijenu nadahnuta istom utopijskom vizijom boljeg svijeta. Trocki odlazi u Pariz, potom u Meksiko, i tamo biva ubijen. Hikmeta krajem tridesetih konzervativni krugovi skloni ideologiji i politici Trećeg Reicha ne vole i proganjaju, pa završava u zatvoru. Gladuje, protestira, piše, ali tek početkom šezdesetih usjeva pobjeći iz Turske, odlazi u Moskvu da bi u njoj umro od srčanog udara. Pokopan je na Novodevičijem groblju, gdje mu se nalazi i monumentalni spomenik.

Naš domaćin i organizator festivala Haydar Ergulen za sebe također tvrdi da je Trockist, iako to danas sasvim arhaično zvuči. Posebno dok sjedimo u pjesničkoj mehani u Atasehiru gdje se okupljaju istanbulski pjesnici čekajući ono doba noći kada će sve utihnuti. Budući da je u tom gradu to nemoguće, vjerujem da ih često razočara bučna zora i vreva na nikad praznim ulicama. Pričamo o Yahya Kemalu Beyatliju, jednom od prvih modernih turskih pjesnika fasciniranog francuskim socijalističkim pokretom i literaturom, rođenom u Skopju potkraj 19. stoljeća, a čiji je otac Ibrahim Bei bio i gradonačelnikom tog Makedonskog grada. Nedosanjani socijalizam ovdje je neka vrsta neprežaljenog atavizma, nešto što se okušalo nekad drugdje, ne u vlastitoj zemlji. Za posjeta Jugoslaviji ili Bugarskoj u kojoj postoji značajna turska manjina i gdje su knjige Nazima Hikmeta odmah kako je prebjegao šezdesetih, tiskane na Turskom i Bugarskom, jer u njegovoj domovini nisu bile preporučljive.
Za mene je taj cijeli događaj ustvari bio svojevrsni povratak. Ne tek misaoni jer se prisjećam Trockijeve Permanentne revolucije važne u doba studentskog ljevičarenja i sazrijevanja, već mog prvog puta ikada, davne, 1963. kada sam s roditeljima putovao u Tursku. Moja Majka Nada Grakalić bila je prva žena snimatelj u bivšoj Jugoslaviji, i tog je ljeta televizija poslala nju i mog oca da naprave više filmskih reportaža o Istanbulu. Jedna od njih bila je i o Buyukadi, otoku koji je tako postao mit mog djetinjstva. Ne zbog konja kojih više nema a tada su bili jedina prijevozna sredstva na ulicama otoka, ne zbog Trockog ili visoke drvene grčke i turske secesijske arhitekture, već zbog lubenica. Pristajući nekim malim brodom tada na obale Buyukade, cijela je riva bila prepuna lubenica, prodavale su se na veliko i malo, masovno i jeftino, mjereći težinu na vagama postavljenim uz gomile tog voća.Sada ih više nema. Nestale su kao što je nestalo i djetinjstvo. Ostao je otok i sentimenti. Dragocjenosti.