Često sam tu prolazio. Zapravo, cijeli svoj život, kada bi išao u posjet baki i djedu. No, najbolje bi bilo prijeći direktno na stvar; biti tinejdžer u dvijetisućitima, nije bilo bogzna nešto specijalno, iako bi svi tinejdžeri, izlazili bi vani. Jasno, netko mora biti izuzetak, a ne trebate pogađati tko. Imao sam takvo odrastanje, u godinama kada bi moji vršnjaci izlazili u Split, ja bi ostao sam doma, zbog čega sam postao predmet podsmjeha od strane svojih vršnjaka. Ali, kako to biva, kriomice bi sam išao u Split, sa najboljim prikom, Šabanom. Naime, Šabanu nije predstavljao problem ići vani, u Split, dok bi mojima bi se digla kosa na glavi, zbog čega sam morao imati nekakav alibi, tipa vjeronauk, trening. Nakon škole, s busa 37. na Širini, bi čekao bus 16. (bus u kojem sam proveo najbolje trenutke svoje mladosti), pa do Šabana, sve incognito.Mjesto gdje bi visili, znate po naslovu, no tu sam upoznao ljude s kojima sam i danas prijatelj, pa samim time postali moja česta inspiracija. Do tada sam cijeli moj život svodio se na muziku, filmove, knjige, no ovo iskustvo me je u potpunosti promijenilo jer dotada nisam imao nekakav društveni život. Ali, to oduševljenje nije dugo trajalo, kada sam se upoznao s mentalitetom ovdašnjih ljudi, a s druge strane, Šaban se počeo družiti s likom koji mi nije bio po guštu. Splasnulo je početno oduševljenje, te međuvremenu, pojavio se osjećaj depresije, melankolije, kao da je moj život gotov, da je otišao, premda sam imao blizu 20. U to vrijeme sam studirao na PMF-u (smjer biologija-kemija), koji se tada nalazio na Spinutu. Kada bih išao na predavanja, prolazio bih kroz park E. Vidovića, na što bih isti sekundu dobio flashback na tinejdžerske dane, kada bih tu visio sa Šabanom. Imao sam osjećaj da mi je 100.godina, a ne 20.Isti osjećaj sam imao kada bih išao kod bake, prolazeći kroz Gripe. Zbog obveza kojih sam imao, nisam na ta mjesta izlazio nekih 2.godine, no zbog životnih okolnosti koje us mi se dogodile, neko vrijeme sam živio kod bake, na Pojišanu, pa sam ponovno počeo izlaziti na Gripe. Tu je bilo rokera, metalaca, punkera, skatera, koji su dobrim dijelom bili tinejdžeri, a ja sam im zavidio na svemu jer su imali slobodu koju ja nisam imao. Na Gripama su bili razni, zanimljivi profili kao što su Dinko, beskućnik koji je imao fotografsko pamćenje zbog čega je djelovao kao hodajuća enciklopedija, najpoznatiji po vrtanju ruke kao i po svom miomirisu; Majoneza, lik koji po godina bi vrlo lako mogao biti vršnjak BR.1, a najpoznatiji je po tome što u sred zime bi bio u kratkoj majci i bermudama, kao upadima curicama od 16,17 godina: Bejbe, jesi li za rokenrol? Po meni, najzanimljiviji je bio Mračni, a kako da ga opišem? Mračni je imao epilepsiju, zbog koje je morao piti tablete plus je bio kronični alkoholičar, tako da znate koji je zbroj takve kombinacije. Onakav, sav ubijen što od tableta, alkohola, isprebijan od silnih padova (po čemu je ustvari najpoznatiji),i onako prljav djelovao je kao da je ispao iz filma Noć Živih Mrtvaca. Često bi ga znao zateći kako spava snom pravednika iznad nekadašnjeg Kerumovog dućana, gdje bi ja visio s ekipom. Kada se već dotičem te teme, svi znamo za onu kako je umjetnost imitacija života,i obrnuto, stoga moram spomenuti jedan dvojac, nešto kao Beavis & Butthead, a to su Bigi & Dodo. Bigi je bio 2.godine mlađi od mene, a upoznao sam ga preko Šabana, pošto usu išli skupa u razred. Bio je malen,sitan, da bi mu čovjek dao nekih 14,15.godina. Često je nosio hudicu na rock bend KISS , šal RNK Split,čiji je veliki fan. Uz odlaske na utakmice RNK Splita, Bigiju je životna misija, kao i njegovom priki Dodi, da idu na fancy mjesta u Splitu, tipa, Plava Kava, Vanilla, kako bi njih dvojica bila viđena, pa bi njih dva dijelili bocu Heinekena od 50KN (ona malena, što izgleda kao bočica za bebe) pa bi nam mogli kazati da usu imali “šou program”. Dodo,s druge strane, bio je dosta stariji od Bigija, nekih 4.godine, no Bigija je bez pogovora slušao, tipa da mu ide po cigare,i pratio ga je poput psa. Bio je tamnoput, mediteranski tip, a kao veliki torcidaš, cijeli je bio u Hajduku; od donjeg rublja i čarapa, pa do jakete, majice,hlača,tenisica, šilterice. Sve na njemu je bilo vezano uz Hajduk, kao i u glavi, kada je na X-Static Festivalu, kada us došli čuveni street graffiti umjetnici diljem svijeta raditi grafite, Dodo se čudio kako nisu napravili jedan o Hajduku ili Torcidi. Ni Bigi nije bio puno bolji, kada je s par likova išao povući crtu speeda, da bi nakon par sekundi, Bigi je ispuhao nos, na što ga je netko iz te ekipe opalio po glavi i natjerao da to pojede. Uz nekadašnjeg Kerumovog dućana, visili bi kraj zidića, gdje je sad skate rampa, a kada bi bilo loše vrijeme, prebacili bi se u Bužu; zaklon na zgradi Koteksa, koji nam je djelovao kao separe, pošto je bio zaklonjen. Ja bih bez problema pronašao, oslanjajući se čisto na instinkt. Jebate, kako nas uvik nađe? Čudio se Dara, koji je sa svojim stylingom djelovao na Charles Mansona u mlađim danima. On i Duma, lik s Bola, bi najčešće sjedili na klupicama pokraj karting staze. Dara je bio tip kojem sve išlo na k…, zbog čega je govorio da bi najradije sve zapalio, a uz Šabana, među prvima je bio koji je prepoznao moj potencijal. Često bi se znali raspričati u nedogled, bez obzira na temu, bilo muzika, filmovi, 2.sv. rat. Pusti me, vidiš da sam cili u k…, žalio se Dara na svoje boljke,a među kojime je Božo, poznati alkoholičar & dežurno smetalo koji bi sjedio pokraj Kerumovog dućana, žicajući siću za lokati. J.. ga, idemo kod njega, drugi put, ufino bi Dara odbio Božu, pri čemu smo se nas dvojica prebacili na drugo mjesto. Kao sam već prije naveo, često bi se dotakli tematike 2.sv.rata, pa je bila zezancija, tko bi bio od nacističkih zločinaca, od nas u ekipi, a ja zbig svoje ljubavi prema biologiji, imao sam čast i privilegij biti dr. J. Mengele. Jednom prilikom, sreo sam Daru i Dumu na “radnom mjestu” gdje su degustirali misno vino koje je Duma donio s Brača. Dali su mi prst, tek toliko da probam, a na moje pitanje gdje je voda, digla im se kosa na glavi. Što je s Jukom, upitao sam njih dvojicu, na što je Dari ponovno pao mrak na oči jer je Juka poznat kao veliki “intelektualac”. Duma se ubrzo javio, kako su neku večer, u ekipi navratio Juka, a pošto Juka radi s braćom na baušteli, Duma ga je upitao gdje su mu mišići, te je skinio svoju majicu, pokazujući mu svoje bicepse i tricepse, pa je zatim Juka skinuo svoju majicu, onako sav zgrbljen od rada na baušteli, pozirao je poput bodibildera, naspram Dumi, koji je bio građen poput Michelangelovog Davida. Evo ti kolega, pokaže Dara na Davora, lik s kojim sam dijelio ljubav prema najdražem glazbenom pravcu. Davor je često bio u kariranim košuljama, no nije bio tip koji bi noćario. Jednom me upitao kako to da ne nosim karirane košulje, na što sam mu odgovorio, da želim li nositi uniformu, ostao bih u vojsci. Tada me upitao za Alice In Chains, Mudhoney, a ja sam, kao što već znate, znao bez problema. Zatim, sam ga upitao za Soundgarden, Green River, TAD, Skin Yard, na što Davor nije znao što reći. I tako, mi sjedimo u “separeu”, ja i Davor, našli smo na kredu,i umjesto da pišemo imena nama omiljenih bendova, pisali smo imena kao što su SEVERINA, MAGAZIN, JELENA ROZGA, MAJA ŠUPUT, LANA JURČEVIĆ, PETAR GRAŠO,TONY CETINSKI. Ispisali smo ta imena tako veliko, da su se mogli vidjeti preko 100 m udaljenosti, bez obzira na to što je zaklonjeno. Kao što biva u životu, sve ima svoj rok trajanja, tako i ovo. Vratio sam se na fax, a zbog obveza, slabo sam ih sve viđao. Prvi tjedan kada su mi krenila predavanja, slučajno sam naletio na Dodu u prolazu, koji je bio sav tužan i potišten, dok je jesensko lišće padalo sa strane. Upitao sam ga što je bio, on je odgovorio da nije ništa, da bi kasnije sam saznao da su on i Bigi “prekinuli”. Kao i do sada, ponovno sam dobio flashbackove kada bih prolazio kroz park E.Vidovića, on ovaj put nije samo reflektiralo moje tinejdžerske godine, već I trenutke kada sam pohađao PMF, kada bi u prolazu sreo Frkija i Žicu. Najbolji opis za taj dvojac, dao je moj prika Dejan u svom blogu, kazujući za Frkija da je riječ o propalom skejteru i poznatomu pankeru, jedan je od najpoznatijih đanera i pijanaca u gradu. Bez ikakve šanse za bolju budućnost ovaj junak dane provodio je u parku sa svojim najboljim prijateljom Žicom konzumirajući tablete , dop i ostale socijalne droge kao i skupljajući boce, te uz svog kolegu Žicu, i već prije navedene ličnosti, jedan od kandidata laskave titule PROBITAK 2006. Zatim, sjetio sam se Čonde, s kojim sam nekada cugao. Čonda bi uglavnom bio u klupici, pokraj stabala, gdje je cugao svoje najomiljenije vino, Stari Ribar, zbog čega je dobio nadimak Fisherman’s Friend. No, Čonda je bio najbolji primjer kakav rezultat daju ljubav dalmatinske matere i nepotizam, a to je da mu je rođena majka sredila, preko veze naravno, svom voljenom sinu socijalnu pomoć, iako je on zdrav fizički i psihički. Sve što mogu reći za kraj je da svaki put kada prođem pored takvih mjesta, pogotovo Gripa, samo mi zasvira u mojoj glavi, poznata melodija iz jedne poznate serije: