ROMAN TRAVNIČKA HRONIKA I EVROPSKA KULTURNA BAŠTINA

Za početak jedno pitanje: koju biste knjigu voljeli sa sobom ponijeti na onaj Svijet?  Na slično pitanje novinara, književnik Miljenko Jergović je ovako odgovorio: „ Ovog trenutka je moj odgovor prilično predvidljiv, a to je da bi to bila Travnička hronika. Svijet iz kojeg sam ja nastao, svijet kojeg doživljavam kao svoj svijet, svijet mog jezika i na kraju ja sam osobno – sve je to, u najvećoj mjeri, sačinjeno od Ive Andrića.“ Autor ovog velikog romana, koji bi mnogi rado ponijeli sa sobom na onaj Svijet, morao je imati božanske oči da bi ga napisao. To je upravo ono za čime čeznemo: Pogled koji nije od ovoga Svijeta – a to je božije oko (na primjer). Ne mora nužno biti božije – nego nešto Treće. Nešto putem čega bi objektivirali, osvjedočili i spoznali vlastito postojanje. Stvarnost se zasniva na sistemu posmatranja, i nadzora. A ukupni je život test, ispit. Baš kao da se samo pripremamo za punu egzistenciju. Mi kao da slutimo da naš nervni sistem osjeća impulse – drugih Realnosti. Molitva je tihi unutrašnjih razgovor sa zaumnim svijetom. A kako bi izgledala božija perspektiva? Pogled odozgo, pogled iznutra i izvana – pogled prodoran poput Svjetlosti. Kada je riječ o problemu istine u književnosti, onda se može ustvrditi da se istina oblikuje spajanjem perspektiva. Perspektive u književnosti su raznovrsne. Više nego u bilo kojem domenu ljudskog djelovanja, upravo je književnost ponudila na najbolji način jedan presjek složenosti života, koja se manifestira kroz ukrštanje perspektiva. Perspektiva postoji jako mnogo, ali mislim da je osnovna zasnovana na kontrapunktu unutrašnje i vanjske perspektive. Njih je vrlo teško razdvojiti. Tamo gdje se završava nečija vanjska perspektiva – otpočinje perspektiva koja je za drugoga unutrašnja. Upravo ta udvojenost još više umnožava kaleidoskop stvarnosti. Nije moguće razlučiti unutrašnju i vanjsku perspektivu. One idu skupa, ali nisu isto. Da istina ne bi bila jednostrana, nju je najbolje zasnovati na susretu dvije perspektive. To će reći da je istina dijalektičkog karaktera. Ona se otkriva kroz susret, kroz razgovor – i ukrštanje. U „Travničkoj hronici“ je zapisano na jednom mjestu: „ Naravno da je svaki od njih posmatrao stvari svojim očima i sa svoje, često protivne, tačke gledišta.“ Mislim da je taj problem jako dobro poznat onima koji su koliko toliko upućeni u povijest svjetske književnosti. Klasični romani su taj problem razjasnili do perfekcije. „Travnička hronika“ je roman klasičnog tipa. On je pisan po uzoru na klasični roman. U trenutku kada je završen, taj roman je bio podjednako klasik, kao što je to i danas. Upravo zbog toga za njega važe zakonitosti klasičnog romana. A jedna od temeljnih zakonitosti je problem unutrašnje i vanjske perspektive u literarnom Svijetu romana. Mislim da se u toj razlici krije osnovni nesporazum oko romana „Travnička hronika“ Ive Andrića. Taj nesporazum se tiče vjerodostojnosti prikazivanja Bosne u tome romanu. Međutim, roman nije jednostran u tom prikazivanju stvarnosti otomanske Bosne i karaktera bosanskog čovjeka. Andrićev roman je zasnovan na spomenutom spoju unutrašnje i vanjske perspektive. Unutrašnjost je sam karakter otomanske Bosne – a vanjska perspektiva je perspekiva ljudi izvana (konzula, poslanika), odnosno, to je način na koji Svijet vidi samu Bosnu. Mislim da ni jedna ta perspekiva ne posjeduje sama za sebe pojam istine, jer se pojam istine oblikuje na susretu te dvije perspektive. Na prvi pogled se čini da je u Andrićevoj „Travničkoj hronici“ vanjska perspektiva na stvarnost Bosne (skupa sa ukupnom mrežom ljudskih odnosa) zagušila upravo tu autentičnu stvarnost bosanskog čovjeka. Zaista se u romanu nedovoljno iznutra predstavlja autentična perspektiva otomanske Bosne. To je tako s jedne strane. S druge strane je roman kontekstualizacija nečega što je bilo jako dugo vremena izolirano, što je vijekovima tavorilo na obodima Otomanske carevine. To je jako složen problem. Baš kao što se ostrvo mijenja kada shvati da nije samo, nego da je dio arhipelaga. Ljudi na pustom ostrvu se umrežavaju, a perspektive se umnožavaju i ukrštaju. To bi se dogodilo sa planetom Zemljom, kada bi osvijestila svoju poziciju u Svemiru. Onda kada ne bi više mislili da smo sami, nego kad bi oko sebe imali barem jednu porodicu sličnih planeta. Tako da problem izoliranosti otomanske Bosne nije samo problem Bosne – od tog problema pati sama naša planeta Zemlja. Ali ovom prilikom ne treba ići tako daleko. Mislim da je jako pogrešan pristup tumača Andrićeve književnosti, koji smatraju da on nudi jednu previše tamnu sliku bosanskog karaktera. Ti tumači bi htjeli da Svijet vidi bosanskog čovjeka na jedan pozitivniji način. Čini se da to nije relevantno. Likovi u romanima Dostojevskog najčešće nisu pozitivni. Galerija likova kod Balzaka nije nipošto sazdana od vedrih tonova. A da ne govorimo o karakterima u antičkoj tragediji – ili u Homerovim epovima. Uvijek se ljudska drama i tragički ustrojena egzistencija obnavljaju. Zadatak književnosti je da zahvati iz tog vrela života punu istinu čovjekove egzistencije, a ne da je lakira, uljepšava – uključuje u turističku promociju neke zemlje kroz isticanje vedrih nijansi. To nije zadaća književnosti. U tom smislu je Andrićeva „Travnička hronika“ jedan u nizu velikih klasičnih ostvarenja, jedan brilijantni vez ljudskih karaktera, jedan goblen stvarnosti. U tom smislu Andrićev roman prevazilazi barijere vremena, što je odlika velikih klasičnih romana. Vrijeme otomanske Bosne je zauvijek minulo, ali otomanska Bosna nije nestala. Ona živi i danas u istoj toj Bosni – u jednom preobraženom obliku. Tako da Andrićev roman „Travnička hronika“ podjednako govori o današnjoj Bosni, ali samo ukoliko imamo dovoljno čitalačkog iskustva da ta različita vremena ne poistovjećujemo, nego da o njima razmišljamo na principu upoređivanja. Mislim da je roman „Travnička hronika“ jako aktuelan, ako uzmemo u obzir izolaciju Bosne i Hercegovine nakon sloma Jugoslavije, obnavljanje otomanskog nasljeđa. U smislu da je ta zemlja silom prilika, ali i svojom voljom pretvorena u jedan evropski Geto. Vidimo da se Svijet „Travničke hronike“ obnovio, ali u jednom sasvim novom obliku. Mislim da je najveća vrijednost ovog Andrićevog romana ta što čitamo o svome vremenu, a ne samo o prohujalim otomanskim vremenima iz davne prošlosti. To je Bosna koja pokušava da napravi preobražaj iz komunističkog Svijeta u jedan evropski Svijet – a da zadrži svoje istočnjačko biće (koje jeste jedan njen Fragment). U tom procesu je izložena nasilju, izolaciji. Ta nesretna sudbina života u izolaciji je jedan otomanski pečat prokletstva, koji se održava kroz stoljeća. Izlazak iz izolacije, podrazumijeva ulazak u kontekst. Ponovo tu dolazimo do problema perspektiva. Tada više ne važi samo ono što mi mislimo o sebi, nego je bitno i šta drugo misle o nama – na koji nas to način oni vide. A istina je u spoju te dvije suprotstavljene perspektive. Tom procesu je izložena moderna Bosna nakon izolacije tokom jugoslavenskih ratova. U tom smislu je jako poželjno Andrićev roman uvijek pomalo kontekstualizirati u moderno vrijeme, kada se god ukaže povoljna prilika. „Travnička hronika“ je istorijski roman. Roman koji zahvata iz vrela istorije jedne rubne evropske zemlje, karakteristične sudbine. Međutim, to je roman koji istorijske procese oblikuje kroz jedan vez složenih niti pojedinačnih ljudskih karaktera. Andrić je ljudski karakter poznavao do perfekcije. To je njegov materijal, od kojeg on plete šarolike goblene istorije. Ta gustoća veza ljudskih karaktera je u ovome romanu zapanjujuća. Način na koji je svaka nit upletena u jedan vez, u jednu mrežu niti ljudskog karaktera. U tom smislu su u pravu oni koji smatraju da je „Travnička hronika“ najbolji Andrićev roman. Mislim da je u tom nijansiranju karaktera Andrić ravan najboljim pripovjedačima svjetske književnosti, koja svoje najbolje izdanje, kada je u pitanju Andrićev opus, ima upravo u „Travničkoj hronici“. Potom je taj roman jako zanimljiv u jezičko-stilskom smislu. Ivo Andrić je jako dobro poznavao rječnik otomanske Bosne. Sve te izraze, igre riječi – koji su iz modernog jezika gotovo potpuno iščezli. Jezik Andrićevog romana „Travnička hronika“ kao da je neki drugi jezik, od onog kojim govore moderni post-jugoslavenski narodi. To je jezik jednog Vremena koje je prohujalo. Tako da je Andrićev roman jedan spomenik jeziku. Mislim da su to lingvisti i istoričari jezika već prepoznali, ali to će biti vremenom sve izraženije. S vremenom se jezik mijenja, tako da su velika književna djela spomenici prije svega jeziku. Ona ovjekovječuju jezik, jer se u tom jeziku ostvaruju. Sasvim jasno, lista problema koje zahvata ovaj Andrićev roman je jako velika. To ovisi o pristupu. Kada je u pitanju ovaj moj ogled o Andrićevom romanu, čini se da su navedeni problemi neka vrsta okosnice. Tumačenje jednog tako složenog romana nije jednostavno. Tumač vrlo lako može upasti u zamku da ga gusta mreža odnosa zavara – u tom njegovom pokušaju da je savlada, stavi pod kontolu. Ali kada se pronađe adekvatan pristup, onda se taj narativni sistem otvara svakom upornijem tumaču, otvarajući svoje istine u jednom konketnom aspektu. O svemu tome će detaljnije biti riječi u nastavku ovog ogleda. Samo bih još dodao da je roman „Travnička hronika“ jedna velika pobjeda jednog malog južnoslavenskog jezika. Samo jedan dokaz da male zemlje mogu proizvesti veliku kulturu. To važi za ukupno Andrićevo stvaralaštvo. Ono je dokaz da ono što je sa periferije Svijeta može ponekad postati samim središtem svjetske pažnje. A da ne govorimo o značaju problema centra i periferije kod Andrića.

***

Na principu igre i dijalektike između centra i periferije zasnovan je osnovni koncept romana „Travnička hronika“. U tom smislu ovaj roman posjeduje snažno izražene elemente kolonijalnog diskursa. Taj kolonijalni diskurs je pečat ukupnog Andrićevog stvaralaštva, ako uzmemo u obzir da je njegova temeljna preokupacija život pod otomanskom okupacijom. Prema tome, kolonijalni diskurs se tiče svega onoga što je nastalo kao posljedica otomanskog osvajanja ovog dijela Balkana. Taj period je trajao više stoljeća, čime je duboko napravio prodor u kolektivnu pod-svijest balkanskih naroda. Ta kolonizacija je duboko usađena na svim razinama kolektivne i individualne Svijesti. Kolonizacija je posljedica okupacije, a obje su kategorije ropstva pod tuđinskom vlašću. Andrićev roman „Travnička hronika“ obrađuje taj problem. Međutim, Svijet nije crno-bijelo zasnovan – pa principu „mi“ i „oni“. Mnogo je više interesnih struja, koje prodiru u jedan prostor. U tom smislu je istorijska uloga Bosne u vrijeme smjene imperija jako specifična. To je jedna među-zona u koju prodiru sve bitne svjetske sile sa svojim interesima, želeći da prošire zonu svoga utjecaja. U Andrićevom romanu je zapisano: „I sa tim konzulima, ko zna kako je. Ja doći ja ne doći. A i da dođu, neće Lašva poteći naopako, nego opet ovuda kuda i teče. Mi smo ovdje na svome, a svaki drugi koji dođe na tuđem je i nema mu duga stanka.“ U tom smislu je problem centra i periferije ključan u ovome Andrićevom romanu. Ali ne samo u tome vremenu, taj problem se nakon sloma Jugoslavije obnovio. U moderno vrijeme je prostor nekadašnje Jugoslavije podijeljen ponovo na zone kolonijalnog utjecaja. Razlike su velike u odnosu na vrijeme o kojem Andrić piše, ali ponovo se radi o jednom neo-kolonijalnom diskursu. U tom smislu je Andrićev narativ „Travnička hronika“ itekako aktuelan. Na jednom mjestu u tom romanu je zapisano: „Odavno njih muči i zabrinjava saznanje da je carska taraba na granicama posrnula i da Bosna postaje razgrađena zemlja po kojoj gaze ne samo Osmanlije nego i kauri iz bela sveta, u kojoj čak i raja diže glavu drsko kao nikad dosad. A sada treba da navale i neki kaurski konzuli i uhode, koji će na svakom koraku slobodno isticati vlast i silu svojih careva. Tako će, malo-pomalo, doći kraj dobrom redu i lijepoj tišini turske Bosne, koju je i ovako već odavno sve teže braniti i čuvati. Božja je volja da vlada ovakav red: Turčin do Save a Švabo od Save.“ Čini se da je to prokletstvo malih balkanskih naroda da budu sateliti moćnijih političkih tijela, jer ne posjeduju mogućnost da na svojim nogama stoje na zemlji. To je jedna tužna činjenica egzistencije u ovom dijelu Svijeta. Da nije tužna, ponekad tragična, ona bi bila potpuno komična. Ta okrenutost bosanskog čovjeka prema utjecaju neke svjetske sile – i agonalni odnos prema najbližem komšiji, koji je isto tako okrenut nekoj drugoj imperiji. Tako mogu živjeti dva susjeda, jedan da bude okrenut prema Moskvi, a drugi prema Berlinu, na način da nemaju neki neposredan odnos prema tim gradovima, i da zbog te razlike među njima vlada mržnja i netrpeljivost. A na ovom dijelu balkanskog polutoka prisutno je više tih interesnih struja, koje podrivaju zajedništvo lokalnog stanovništva. Prisutan je Otomanski uticaj, uticaj današnje Turske, zatim ruski uticaj, a potom uticaj Zapadnih zemalja. To nije sve, spektar tih interesnih struja je mnogo razgranatiji, ali ovo bi bili oni osnovni. To je tako bilo u vremenu radnje Andrićevog romana, to je tako danas, a tako će biti i u budućnosti. U tom smislu je „Travnička hronika“ jedan roman koji jako dobro raspetljava taj balkanski kolonijalni čvor. Ako ga ne raspetljava, onda ga na jako dobar način opisuje i objašnjava. Kolonijalni diskurs uvijek posjeduje potencijal obnavljanja. U Titovoj Jugoslaviji su ljudi u toj zemlji na kratko stali na svoje noge. Međutim, to nije potrajalo. Istorijski procesi novog vremena su obnovili taj kolonijalni diskurs. Stoga smatram da je Andrićev roman uvijek potrebno čitati na kontrapunktualnom principu, na principu upoređivanja istorijskog vremena koje je zahvaćeno u romanu sa našom sadašnjošću, odnosno modernim istorijskim trenutkom. Time ćemo doći do saznanja da Andrićev roman savršeno može da nazuje cipele našeg vremena, jer se svijet obnovio u novom istorijskom obliku. U tom je smislu problem odnosa centra i periferije jako bitan. Radnja Andrićeve „Travničke hronike“ počinje dolaskom konzula u Travnik – kada, kako se kaže u romanu, nastupaju konzulska vremena: „Katolici, koji su u većini, maštali su o uticajnom austrijskom konzulu koji će doneti pomoć i zaštitu moćnog katoličkog cara iz Beča. Pravoslavni, koji su malobrojni i u poslednjih nekoliko godina stalno gonjeni zbog ustanka u Srbiji, nisu očekivali mnogo ni od austrijskog ni od francuskog konzula, ali su u tome gledali dobar znak i dokaz da turska vlast slabi i da dolaze dobra i spasonosna nemirna vremena. I odmah su dodavali da, naravno, bez ruskog konzula ništa biti ne može.“ Čitav Andrićev roman je zapravo zasnovan na jednoj krizi identiteta. To je zapravo jedan odraz života, koji je zasnovan na spajanju nečega što je nespojivo. Na jednoj strani postoji kolektivni identitet malih balkanskih naroda, tzv. raje. To je sitni svijet, sa svojim malim porodičnim interesima. Raja pokušava opstati, preživjeti u okolnostima koje donosi vrijeme, a pri tome zadržati svoje običaje, a po mogućnosti voditi uspješno svoju porodičnu ekonomiju. Narod obnavlja u svojoj djeci svoje običaje, religiju i sve što ide uz to. Narod je usidren, statičan. Na jednom je mjestu ukorijenjen. Andrić opisuje i taj autentični život bosanskog čovjeka na tadašnjoj turskoj granici. Mislim da je to jedan mali nedostatak romana, što se nedovoljno prodire u samu unutrašnju prirodu duha tog čovjeka, jer se ne otkriva dovoljno zašto je on takakv kakav jeste (u smislu da se otvori njegova perspektiva). Ali sam ambijent, okolnosti u kojima čovjek bosanskog podneblja živi, naročito kada je u pitanju uprava, Andrić vrlo uspješno opisuje. Kao i danas, postoji narod, ali postoji i uprava. Konzuli u Andrićevom romanu pripadaju toj vladajućoj kasti. Na toj razini nastaje igra, osnovna dramaturgija Andrićevog romana. Politička igra u Europi i Svijetu ponekad jednom autohtonom narodu dovede tuđinsku vlast – koju on ne želi. Bosanski čovjek je stoljećima navikao na Osmansku upravu. Novo vrijeme donosi promjene, Osmanska vlast slabi – a iz Svijeta prodiru predstavnici tuđinske vlasti. A da ne govorimo o vojsci, koja sa sobom donosi i prisilu, nametanje tuđih vrijednosti i običaja, a potom i ekonomsko ropstvo. Upravo tu igru jednog istorijski prelomnog vremena Ivo Andrić opisuje u „Travničkoj hronici.“ Na jednoj je strani složenost svjetske politike, odmjer snaga i raspored uticaja imperija, a na drugoj strani je jedan zatvoreni život bosanske kasabe, koja je tim uticajima izložena, a koja pokušava da zadrži svoj integritet, kroz igru političkih kompromisa sa onim što dolazi iz velikog Svijeta. To je bilo tako u vremenima o kojima piše Andrić. Međutim, to je tako i danas. Moderna Bosna i Hercegovina je, također, razgrađena zemlja. Ona je etnički podijeljena, a samu vlast prožima jedan neo-kolonijalni uticaj svjetskih sila. Na tom odnosu je zasnovana društveno-politička igra. Okolnosti su malo drugačije od onih o kojima piše Andrić, ali mnogo toga je jako slično, mnogo toga se na čudesno vjerodostojan način obnovilo. Ponovo je tu jedan savez unutrašnje i vanjske perspektive. Roman kakav je „Travnička hronika“ podrazumijeva jedno perfektno poznavanje vanjsko-političkih okolnosti, kao i unutrašnje disanje jedne male bosanske čaršije na rubovima imperija. Sve je to tako i dan danas. Protagonosti su se promijenili, sada djeluju pra-pra unuci Andrićevih junaka, ali podijum je isti. Zemlja je podijeljena na sličan način. U modernoj Bosni i Hercegovini je obnovljeno otomansko nasljeđe. Turska preko Bosne ostvaruje svoje pretenzije na europskom tlu. Ruski interesi su, također, snažni na dijelovima zemlje gdje živi pravoslavni narod. A Europska Unija pokušava da nametne svoj okvir, da integrira samu upravu. Ponovo je na sceni jedna andrićevska igra u razgrađenim post-jugoslavenskim zemljama. Mislim da ovo trusno vrijeme jako podsjeća na vrijeme u kojem je Andrić živio – između i oko Svjetskih ratova. Vrijeme stalne krize, jedno nesigurno vrijeme. To nimalo ne podsjeća na ideološku stabilnost Titove Jugoslavije. Upravo zbog svega navedenog je Andrićeva „Travnička hronika“ jako aktualna. U ovom vremenu je ona aktualnija nego ikad, jer je nastupilo vrijeme tuđinske vlasti, vrijeme kada su oči oprte u veliki Svijet, jer se tamo rješava sudbina običnog čovjeka sa ovih prostora. Sve je dobro dok nas okolnosti života ne uvedu u slijepu ulicu, u jednu tragički zatvorenu situaciju – situaciju kada se nađemo između čekića i nakovnja. To je u literaturi jako dobro obrađena situacija, još od antičke tragedije. Ivo Andrić govori o tom životnom ćorsokaku čovjeka iz vremena dešavanja „Travničke hronike“. Postoji jedan dobar primjer u romanu: „Kao tolikim izmučenim i potresenim a slabim duhovima, i Davilu se tada, u njegovim unutarnjim nevoljama i kolebanjima, ukazivala svetla i stalna tačka: mladi general Bonaparta, pobednik u Italiji i nada svih onih koji su, kao i Davil, tražili srednji put između starog režima i emigracije s jedne strane i revolucije i terora s druge strane.“ Vidimo na ovom primjeru tu jednu zatvorenu situaciju, jednu životnu prisilu koja čovjekovu egzistenciju uhvati u makaze, a on pokušava da nađe srednji put, jedan put kompromisa. A život je kompromis, upravo taj srednji put. U svom tom spletu istorijsko-političkih okolnosti se odvija život. Život koji je uklješten, izložen ucjeni, ali koji se bori da pronađe srednji put. Upravo to ovaj Andrićev roman odvaja od suhoparne historiografije, koja se bavi vanjskim formama, vanjskim istorijskim procesima, zanemarujući život i njegove zakonitosti. Ovaj Andrićev roman ponovo zahvata život iznutra i izvana. Izvana, u smislu da objašnjava istorijske procese, a iznutra, u smislu da objašnjava same životne procese, koji su uklješteni tokovima istorije. U Andrićevoj „Travničkoj hronici“ je, također, jako bitna simbolika puteva. Baš kao i mostovi, putevi su način otvaranja ljudi, putevi su svojevrsni sporazum i susret. Postoji u „Travničkoj hronici“ jedan jako zanimljiv zapis o putevima: „ – Ja mislim da ne postoji danas u Evropi tako besputna zemlja kao što je Bosna – govorio je Davil, koji je sporo i bez volje jeo, jer nije osećao gladi. – Ovaj narod, mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perverznu mržnju prema putevima, koji u stvari znače napredak i blagostanje, i u ovoj zlosrećnoj zemlji putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše. Vidite, to što general Marmon gradi kroz Dalmaciju veliki drum škodi nam ovde kod domaćih Turaka, pa i kod vezira, više nego što ona naša preduzimljiva i hvalisava gospoda u Splitu mogu i da zamisle. Ni u susedstvu ne voli ovaj svet puteve. Ali ko će to objasniti našima u Splitu. Oni se na sva usta hvale da podižu drumove koji će olakšati saobraćaj između Bosne i Dalmacije, a ne znaju sa kolikim podozrenjem to Turci primaju.“ Putevi su još od davnina, od rimskih vremena nešto što spaja narode, što olakšava protok i trgovinu. Primjer su jugoslavenski ratovi tokom devedesetih (na pragu novog milenijuma, kada je čovječanstvo bilo uveliko u procesu globalizacije i umrežavanja), kada su se u Bosni rušili mostovi, zatrpavali putevi. Premda je moderna Europa odavno umrežena auto-putevima ovdje se takvi putevi tek počinju praviti. To govori o jednoj izoliranosti, kao dubokoj mentalnoj dijagnozi čovjeka sa ovog podneblja. O tome je još davno pisao Andrić. Također je veliki problem zloupotreba otvaranja. Vjerovatno bi se ljudi mnogo lakše otvarali da se to otvaranje ne zloupotrebljava. Čovjek napravi put ili most, otvori grad – a potom tuda prođe neprijateljska vojska. To je problem, kojega se dotakao i sam Ivo Andrić u „Travničkoj hronici“. Svejedno, ta odbojnost prema putevima, koji znače otvaranje, nešto je karakteristično za vrstu mentalne izolacije koja je karakteristična za rubne post-otomanske narode. O tome piše Ivo Andrić: „A drugi je razlog u Turcima samim. Svaka saobraćajna veza sa hrišćanskim inostranstvom znači isto što otvarati vrata neprijateljskom uticaju, omogućavati mu uticaj na raju i ugrožavati tursku prevlast.“ To je zaista žalosno. U vrijeme kada su svemirska istraživanja odmakla, kada brojne sonde osvajaju dubine svemira, u vrijeme lansiranja raketa na Mjesec, na rubovima moderne Europe ljudi zaziru od puteva, ljudi ruše mostove. To mnogo govori o jednoj posebnoj vrsti zaostalosti – koja ne ide u korak sa trendovima u modernom Svijetu. To je tako danas u post-jugoslavenskim zemljama. Čak i danas se još sa podozrenjem gleda na otvaranje, sve iz straha od mogućih zloupotreba. A tako je bilo i u vremenima o kojima piše Ivo Andrić i svojoj „Travničkoj hronici.“ Putevi su ljudi, mostovi su ljudi. Barem je simbolika puteva i mostova odražena u ljudima, jer nje ne može biti u betonu na zemlji. Tako da su uvijek u pitanju ljudi u nužnosti susreta, koji su uklješteni u agonalne principe egzistencije, u borbi za svoje interese i preživljavanje. O tome da su ljudi zapravo ti putevi piše, također, Ivo Andrić u svome romanu: „Oni su dobro znali da svaki stranac koji dođe u Bosnu utapka malko put između neprijateljske tuđine i njih, a da konzul, sa svojim naročitim ovlašćenjima i sredstvima, širom otvara taj put kojim za njih i njihove interese i svetinje ne može da dođe nikakvo dobro, a može svako zlo.“ To je istina za ljude posvuda na Zemlji, ali posebno važi za rubne zemlje, koje su izložene uticajima okupatorskih vlasti, koje trpe stalno nasrtanje stranih vojski. Nema nikakve sumnje da je to i obilježje mentaliteta Istoka – na čemu insistira i sam Ivo Andrić. Problem orijenta i okcidenta je jako zapažen u književnosti Ive Andrića. Ta opozicija je jako prisutna i u „Travničkoj hronici“. Na jednom mjestu u ovome romanu Ivo Andrić piše: „ Davnin uporni šapat bio mu je neprijatan, činio mu se rufijanski i odvratan. U njemu je naslućivao kakav mora biti život čoveka sa Zapada koji svoj život prenese na Istok i zauvek veže svoju sudbinu sa njim.“ Isidora Sekulić je tematizirala problem Istoka u Andrićevoj književnosti. „U pripovjetkama Ive Andrića ima mnogo Istoka, a ima ga od svake vrste, stravičnog, mračnog, poetičnog, šaljivog, mudrog. Sarajlija, „dijete sa Istoka“, Andrić ima beskrajno i vrelo interesovanje za islamski element koji je toliko vremena bio gospodar i sudbina njegovog zavičaja. Taj je interes kod Andrića duboko intiman. Mnogo stradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi. Ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe jednom od svojih najboljih pisaca“. Ovako počinje poznati esej „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“ od Isidore Sekulić. Ništa manje ne bi bio zanimljiv problem Zapada u Andrićevoj književnosti. Andrić je bio vrhunski Evropejac – poliglota i putnik. Međutim, kao dijete koje je rođeno u Bosni, Andrić je silom prilika, ali i svojom voljom, upio taj orijentalni duh. On je prirodu tog duha osjetio na svojoj koži, poznavao je jako dobro uzroke zašto je nešto takvo kakvo jeste, a ne samo posljedice jednog Fenomena – što je problem kojeg se Andrić na jednom mjestu dotaknuo u svome romanu „Travnička hronika“. Postoji jedan dobar primjer u romanu, koji sažima ovo o čemu ovdje govorimo: „- Da, to su muke koje muče ljudi hrišćani sa Levanta i koje vi, pripadnici hrišćanskog Zapada, ne možete nikada potpuno razumeti, isto kao što ih još manje mogu razumeti Turci. To je sudbina levantinskog čoveka, jer on je poussiere humaine, ljudska prašina, što mučno promiče između Istoka i Zapada, ne pripadajući ni jednom a bijena od oba. To su ljudi koji znaju mnogo jezika, ali nijedan nije njihov, koji poznaju dve vere, ali ni u jednoj nisu tvrdi. To su žrtve fatalne ljudske podvojenosti na hrišćane i nehrišćane; večiti tumači i posrednici, a koji u sebi nose toliko nejasnosti i nedorečenosti; dobri znalci Istoka i Zapada i njihovih običaja i verovanja, ali podjednako prezreni i sumnjivi jednoj i drugoj strani.“ Istok je ostavio pečat na ljudima ovog podneblja. Taj biljeg postoji na vanjskom i unutrašnjem planu. Vanjski plan je uređenje zemlje i gradova, arhitektura, sve ono što sačinjava vanjsku kulturu života. Unutrašnji plan, plan identiteta je mnogo više zanimao Ivu Andrića. Njegovo poznavanje karaktera post-otomanskog bosanskog duha je zapanjujuće. Ali mislim da Andrićeve opservacije Zapadne kulture, također, zaslužuju posebnu pažnju. Posebno stoga što je u evropskim metropolama Ivo Andrić ostavio jedan dobar dio svog života. U slučaju romana „Travnička hronika“ Zapad je jedna vizura, ili sredstvo posmatranja. Očima Zapadnih konzula se posmatra život u jednoj orijentalnoj kasabi na rubovima Otomanskog carstva. Bez obzira na reduciranost navedene Zapadne dioptrije, opet je riječ o jednom susretu orijenta i okcidenta – Istoka i Zapada. Taj susret nije zasnovan na simpatiji, nego na odbojnosti, na svojevrsnoj tenziji. Andrić malo pomalo, kako se radnja romana razvija, ulazi u detalje, i složene odnose i okolnosti života na granici. Odnos Zapada i Istoka u Bosni je zasnovan na jednom paradoksu, da ne kažemo apsurdu. Nije poznato da li je Bosna san Istoka na Zapadu, ili san Zapada na Istoku. Da li se zapadni čovjek nasukao na obale Istoka, ili se čovjek Istoka nasukao na obale Zapada. Taj Mit o civilizacijskoj udvojenosti se zadržao do današnjih dana. Upravo danas, on je svojevrsni princip kulturnog djelovanja. Taj Mit je osnovno obilježje kulture suvremene Bosne i Hercegovine. Međutim, razlike postoje. Bosna o kojoj piše Andrić je još uvijek bila otomanska pokrajina, dok se u modernom vremenu proces de-osmanizacije dogodio. Ali istočnjačka kultura je opstala, bez obzira na snažno prisustvo Zapadne kulture. To je u neku ruku jako zanimljiv kulturološki fenomen. Na planu kulture je to u neku ruku poželjno, takvo prožimanje. Kineski filozof Konfućije je negdje napisao: najljepše cvijetne bašte su šarene cvijetne bašte. Multi-kulti ambijent ima miris i aromu te cvijetne bašte o kojoj je pisao Konfućije.  Andrić opisuje autentični život u bosanskoj kasabi, kroz jedan administrativni okvir uprave, sa težištem na perspektivi stranih konzula u Travniku. Taj odnos je zasnovan na pokušaju da se uprava izbori sa zakonitostima života i potrebama običnog čovjeka, kao i pokušaju da se autentični čovjek u tadašnjoj Bosni izbori sa nametima uprave i promjenama koje donosi novo vrijeme. Sasvim jasno, odnos orijenta i okcidenta nije stvar samo kulture. Da je to samo pitanje kulture, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Kultura bi uspostavila dijalog, izbjegla konflikte. Odnos orijenta i okcidenta je i pitanje vojne premoći, odmjera snaga na geo-političkoj karti Europe i Svijeta. To je jedan složeni proces odnosa, koji uvjetuju ponašanje svakog čovjeka. Čovjek nije sam – niti sam može opstati. Čovjek je dio sistema, on djeluje na taj sistem, kao što sistem djeluje na njega samoga. O tome Ivo Andrić ima jedan izvanredan zapis u romanu „Travnička hronika“: „U ovim sredinama sve je povezano, čvrsto uklopljeno jedno u drugo, sve se podržava i međusobno nadzire. Svaki pojedinac pazi na celinu i celina na svakog pojedinca. Kuća posmatra kuću, ulica nadzire ulicu, jer svaki odgovara za svakoga, i svi za sve, i svaki je potpuno vezan sa sudbinom ne samo svojih srodnika i ukućana, nego svojih komšija, istovernika i sugrađana. U tom je snaga i robovanje toga sveta. Život jedinke moguć je samo u tom sklopu i život celine pod takvim pogodbama. Ko iskoči iz toga reda i pođe za svojom glavom i svojim nagonima, taj je isto što i samoubica i propada pre ili posle nezadržljivo i neminovno.“ Na ovoj velikoj istini, na ovom složenom odnosu zasnovana je ukupna poetika Andrićeve „Travničke hronike“. Andrić zahvata pojedinca u složenosti društvenih okolnosti u kojima se on nalazi, kao što život Bosne u tome vremenu predstavlja kroz sistem složenih geo-političkih odnosa u tadašnjem Svijetu. U tom smislu Andrić zahvata lokalno i univerzalno, jer su oni u jednom neraskidivom savezu, u jednom stalnom prožimanju, sukobu ili dijalogu. Upravo je u tom smislu Andrićev roman jedno vrhunsko književno djelo, jer zahvata složeni splet ljudskih odnosa i okolnosti života. A sve to su preduvjeti bez kojih nije moguće na pravi način pristupati historiografskim temama, koje nikada nisu jednostavne, a pogotovo nisu jednostavne u istorijski prelomnim vremenima – kakvo je vrijeme o kojem se govori u „Travničkoj hronici“. Tim procesima je podređen i sam odnos orijenta i okcidenta u Andrićevom romanu. Ono što se zapaža u djelima Ive Andrića i Meše Selimovića jeste brutalnost istorije. Surovost ljudskih odnosa. Ta surovost ide toliko daleko da razdor i jaz postoji između najbližih srodnika, između oca i sina, na primjer. Andrić na jednom mjestu u „Travničkoj hronici“ govori da taj generacijski jaz dovede dvoje ljudi u jedan odnos, suživot – a da čak i ne znaju jedan o drugome mnogo. Bez obzira na to nepoznavanje, oni su prisiljeni da žive jedan s drugim, jer ih okolnosti života na to prisiljavaju. Brutalnost istorije nije povezana sa otomanskim nasljeđem. To ne znači da je nije bilo u to vrijeme, jer je otomanska vlast poznata po svojoj surovosti. U svakom naraštaju se ta brutalnost obnovi, istorijski procesi pojedinca uvedu u jedan lanac nasilja. Moderna istorija Bosne tokom devedesetih, tokom raspada jugoslavenske stvarnosti to potvrđuje. To potvrđuje i surovost Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Uvijek se ta surovost istorije obnovi. O tome je pisao i Ivo Andrić u „Travničkoj hronici“: „ – Svet neće da bude srećan. Narodi neće razumnu upravu ni plemenite vladaoce. Dobrota je u ovom svetu golo siroče. Neka Svevišnji pomogne vašem caru, ali ja sam video svojim očima šta je bilo sa mojim gospodarom, sultanom Selimom. To je čovek koga je bog bio obdario svima telesnim i duševnim dobrim svojstvima. Kao sveća je sagarao i trošio se za sreću i napredak Carstva. Uman, nežan, pravdoljubiv, on nije nikad pomišljao na zlo i izdaju, nije slutio kakvi se ambisi od zloće, pritvorenosti i neverstva kriju u ljudima; stoga nije umeo da se čuva i niko ga nije mogao sačuvati. Trošeći sve snage u vršenju svojih vladalačkih dužnosti i živeći čistim životom kakav se ne pamti od prvih halifa, Selim nije ništa preduzimao da bi se odbranio od prepada i izdaje rđavih ljudi.“ Ljudska istorija, a tako i književnost, prepuna je ovakvih okolnosti. Dovoljno je sjetiti se krvavih obračuna na engleskom dvoru u Shakespeareovim dramama, dovoljno je sjetiti se antičke tragedije. Ivo Andrić i Meša Selimović na majstorski način opisuju takve ljudske odnose u svojim romanima. Ljudske sudbine koje su istorijski procesi, surovost vlasti – pritjerali u slijepu ulicu i beznadežnu situaciju. Novo Vrijeme u tom smislu ne donosi poboljšanje, koje bi se moglo očekivati da ide ukorak sa tehnološkim razvojem čovječanstva. Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće razvoja tehnologije, ali i stoljeće velikih istorijskih potresa, svjetskih ratova – ljudskog stradanja širokih razmjera, kao nikada ranije. Upravo tu zlu kob istorije opisuje i Ivo Andrić u svome romanu „Travnička hronika“. U toj igri moći, spletkama i ucjenama, stradaju najviše oni koji su nezaštićeni, koji se nađu izloženi oštrici režima; svi oni koji ne mogu da se odbrane. Svijet je nemilosrdan, onaj ko ne može da se brani, taj gubi uporište i tlo pod nogama. O tome piše i Ivo Andrić u svome romanu: „On je za vreme revolucije u Parizu i u toku ratovanja u Španiji gledao mnoge smrti i nesreće, tragedije nevinih života i kobnih nesporazuma, ali nikad još nije video ovako izbliza kako jedan častan čovek nezadržljivo propada pod pritiskom događaja. U nezdravim prilikama i ovakvim sredinama, gde vladaju slepi slučaj, samovolja i niski nagoni, dešava se da se oko čoveka na koga slučajno pokažu prstom odjednom zavitlaju događaji, kao virovi vode ili svrdlovi prašine pod vetrom, i čovek tone bez pomoći.“ Upravo se ta surovost ljudskih odnosa, u sprezi istorijskih procesa i potrebe da se očuva vlast, opisuje u „Travničkoj hronici“. Tu niko nije pošteđen, od običnog naroda, koji najviše strada, pa do sultana ili cara, koji su, također, izloženi urotama, spletkama, kako bi bili svrgnuti sa vlasti. Ta borba je u tolikoj mjeri umrežena, zlo je toliko lukavo i razgranato. Andrić poznaje u detalje spomenute ljudske odnose. Upravo zbog toga nije u redu govoriti kako Ivo Andrić mračno i negativno opisuje ljudsku stvarnost. On je opisuje onakvom kakva ona uistinu jeste. Potvrdu toga možemo naći i kod Derviša Sušića: „Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane“.Spomenuti procesi podrivaju prožimanje orijenta i okcidenta, jer je ono zasnovano i na tenziji i borbi. U modernoj Europi vidimo da se ta igra obnavlja, kroz migrantsku krizu, priliv izbjeglica iz islamskog Svijeta preko Turske iz kriznih žarišta. Ponovo je to jedan susret orijenta i okcidenta u modernim okolnostima, koji prati jedna kriza identiteta širokih razmjera. U tom smislu je važno istaći da se procesi opisani u Andrićevoj „Travničkoj hronici“ obnavljaju, ali na jedan novi način, u novim okolnostima. Ne može se pouzdano reći da li je to dobro ili loše. Međutim, ta igra između orijenta i okcidenta je u književnosti Ive Andrića mnogo dublje prirode, jer on prodire u njenu unutrašnju prirodu. Tako da je taj problem u svakom slučaju višeslojan. To je pitanje kulture, odnosno jedne usađenosti kulturnih kodova i mitova u duboke strukture kolektivne podsvijesti ljudi sa ovih prostora. Mislim da se u tom smislu otvaraju mnogi bitni problemi. Ivo Andrić i Meša Selimović su pisci koji su svoj književni univerzum zasnovali upravo na tim otomanskim i post-otomanskim kulturnim kodovima i mitovima. Na neki način, upravo takvim pristupom, oni te mitove ili jačaju ili im produžavaju egzistenciju. To je ljudima jugoslavenskog, post-jugoslavenskog prostora bitno, zbog tog prisustva otomanskog nasljeđa u svim oblicima kulture i života. Međutim, ako spomenute kulturne obrazce stavimo u jedan evropski kulturološki kontekst, gdje je kulura jako bitna, i gdje ona postoji na jednom jako visokom stupnju razvoja, onda vidimo da spomenuti otomanski i post-otomanski kulturni obrazci nisu na velikoj cijeni. Evropska kulturna scena priznaje to nasljeđe, jer je činjenica i jedna nužnost, premda je ne vrednuje na način na koji vrednuje vlastite kulturne paradigme. A sama Europa je prije svega tvorevina kulture. U modernoj Bosni i Hercegovini se pokušava izgraditi jedan kulturni model, koji obnavlja to otomansko nasljeđe na principu prožimanja orijenta i okcidenta. Na principu jedne dvostruke igre, isturanjem jednog lica prema Evorpi, a drugog prema Istočnim zemljama. To je nešto što je nasljeđeno, ali je u modernom vremenu u širokoj upotrebi. U tom smislu postoji jako mnogo dobrih pokušaja u kulturi – koji su proizvod tog spoja. Zvanična kulturna praksa je u neku ruku podloga uprave, kao i zvaničnih religija. Ako ništa, ona nastaje kao njihov produžetak. Preko takvih kulturnih modela se određena zemlja predstavlja i promovira u Svijetu, jer na neki način jedna originalna kultura postaje lična karta i zaštitni znak određene zemlje. Ivo Andrić i Meša Selimović su poznavali prirodu te uraslosti kulturnih modela u duboke strukture podsvijesti ljudi sa ovim prostora, jer je za taj proces bilo potrebno da prođe mnogo vremena, mnogo i mnogo stoljeća. Taj jako plodni materijal su oni crpili iz nasljeđa i istorije, i kroz jezik oblikovali u proizvode kulture. Međutim, mislim da upravo na planu kulture treba da dođe do velikih promjena, jer se čini da su spomenuti kulturni modeli zasnovani na otomanskom nasljeđu prevaziđeni. Moderna kultura u evropskim i američkim metropolama pravi ogromne iskorake, kultura se razvija uporedo za tehnologijom, sa svemirskim istraživanjima… sa svim mogućim vrstama iskoraka u svakom ljudskom domenu. Tako da se kulturna paradigma u Svijetu jako mijenja. Na na našim prostorima, na rubovima Europe, još uvijek postoji jedna troma kulturna praksa. U tom smislu se čini da romani Ive Andrića i Meše Selimovića, kao i brojnih drugih pisaca, sve više postaju stvar tradicije. Novo Vrijeme donosi nove trendove. Tako da mislim da će veliki romani koji u budućnosti budu pisani na ovim prostorima biti potpuno drugačije zasnovani, jer će nastati u jednom futurističkom ambijentu i novom društvenom kontekstu. Sada jedna virtuelna stvarnost umreženog Svijeta proizvodi jedan sasvim novi kontekst u kulturi, a već uveliko prodire i mijenja duboke razine podsvijesti društava širom Svijeta. Ali sasvim jasno, starinski kulturni modeli će nastaviti svoju egzistenciju, mitovi su otporni, oni će se preobražavati i prilagođavati. Ivo Andrić je jako dobro poznavao navedene procese u svome Vremenu. Ali čini se da ovo post-metafizičko Vrijeme i književnost Ive Andrića potiskuje. Nema nikakve sumnje da će još dugo Vremena književnost Ive Andrića, Meše Selimovića i drugih pisaca biti turistička razglednica ovih prostora, koja odlazi u Svijet sa jednom porukom. Njihovo stvaralaštvo će u svakom slučaju biti uzidano u Katedrale Budućnosti, barem kada je u pitanju kultura i književnost. U tom smislu su bitni pojmovi orijenta i okcidenta u stvaralaštvu Ive Andrića. Premda nam vrijeme pokazuje da prema tim kategorijama trebamo biti sumnjičavi. Vrijeme budućnosti će te pojmove sve više relativizirati. O tome Andrić piše u jednom pasažu u „Travničkoj hronici“: „Obojica su se slagali da je život u Bosni neobično težak i narod svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Tražeći razloge i objašnjenja tome stanju, fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da nikakvog boljitka ne može da bude dok se ove zemlje ne oslobode turske sile i dok tursku vlast ne zameni hrišćanska. Defose nije hteo da se zadovolji tim tumačenjem, nego je tražio razloge i u hrišćanima samim. Turska vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod svojih hrišćanskih podanika izvesne karakteristične osobine, kao pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i strah od svake novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolećima nejednake borbe i stalne odbrane, prešle su u prirodu ovdašnjeg čoveka i postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nužde i pod pritiskom, one su danas, i biće i ubuduće, velika prepreka napretku, rđavo nasleđe teške prošlosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.“ Ovo prevaziđeno nasljeđe o kojem Andrić piše nešto je što je manje ili više obilježje ovog dijela Balkana. Ne samo na planu kulture, ali kultura je posebno troma i zastarjela. Sva ta nacionalna društva, koja djeluju kao produžetak religije, nemaju nikakve veze sa modernom kulturnom praksom u Europi i Americi. Baš kao da su u zakašnjenju od stoljeće, ili dva – kao da su uskrsnula iz 19 stoljeća. Tako da je ovo što Ivo Andrić govori tačno, samo što važi, manje ili više, za nasljeđe i kulturu svih ovdašnjih naroda. Bosna je jako specifična zemlja. To dolazi otuda što sa na njoj preklapaju na višestruk način različiti svjetski interesi, sukobljavaju oprečne struje, a njeno tlo zasijecaju različite imperije. To je tako bilo u vrijeme Andrićeve „Travničke hronike“, tako je bilo tokom Svjetskih ratova, tako je bilo tokom ratova devedesetih, a tako je i danas u Modernoj Bosni i Hercegovini. To je i preimućstvo i prokletstvo u isto vrijeme. Postoji jedna jako poznata misao iz romana „Travnička hronika“, koja sažima sve ovo o čemu govorimo: „ – Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.“ Na primjeru romana „Travnička hronika“ se zapaža još jedan bitan problem. Taj problem se tiče obnavljanja istorije, obnavljanje samog kulturnog koda unutar istorijskih procesa. Šta sve uslovljava takvu jednu vrstu obnavljanja činjenica života. Obnavljanje je prisutno u gotovo svim prirodnim, kao i kosmičkim oblicima egzistencije i stvarnosti. Energija i materija su u procesu kruženja, preobražavanja, nastajanja i nestajanja i mijenjanja. Prostor i Vrijeme posjeduju identične karakteristike, premda mi ne poznajemo početak i kraj tih kategorija. U tom smislu je povijest kao jedna vremenska kategorija uvijek prisutna u kontekstu prirode samog Vremena (kosmičkog Vremena), čija je priroda nepoznata, jer su nepoznate granice i porijeklo. U tom smislu se može kazati da je ljudska istorija partikularna, ne traje dugo, ne pamti se dugo. Od Vremena kada se Kulturni koncepti pamte, od vremena pojave pisma (koja je usmenoj predaji dala jednu mogućnost materijalizacije i trajnosti), postoji i tradicija obnavljanja Kulturnih koncepata. Tako da se kultura neke zemlje uvijek vjerno obnovi u svojim potomcima, prije svega preko jezika, odnosno preko narativa o prošlosti pohranjenim u tim jezicima. To se njeguje u ozbiljnim zemljama. Engleska njeguje zaostavštinu Shakespeare-a, kao što Nijemci njeguju Goethe-ovo nasljeđe. U tom smislu se o Andrićevom romanu može ponovo raspravljati iznutra i izvana. Izvana se o tom romanu može govoriti u jednom istorijsko-kulturnom kontekstu, jer je taj roman spomenik Vremenu, jer on u sebi posjeduje kulturne kodove ovog podneblja, koje pronosi i njeguje kroz vrijeme, na principu primo-predaje iskustva. Ali nema nikakve sumnje da su navedeni procesi prisutni i u samome romanu. Budući da je riječ o romanu koji zahvata jedno istorijsko vrijeme, Istorija i Vrijeme su kategorije koje ga ponajviše određuju i uslovljavaju. Te kategorije su zasnovane na cikličnosti, odnosno na obnavljanju. Svake godine se obnove iste činjenice života. Ljudska stvarnost se vrati nešto izmijenjena na nultu poziciju. Stvarnost prethodne godine prenosi se na organski način u stvarnost nastupajuće godine. Na način da se kroz problem memorije prožima iskustvo. Iskustvo prošlosti prožima i oblikuje našu sadašnjost, i usmjerava tokove budućnosti. Na tom principu je zasnovan koncept sjećanja, a Memorija proteklog života je nešto čemu je poziv literature podređen. U smislu da je literatura jedan odraz istorije i svijeta, jedno njegovo svjedočnatsvo u neponovoljivosti prostora i vremena. Kulturni kodovi i mitovi se obnavljaju, jer društveni mehanizmi čuvaju njihovu supstancu, jer se preko toga čuva supstanca društva. A putem tih kategorija se oblikuje koncept identiteta, kolektivnog i individualnog. U tom smislu su procesi o kojima se ovdje govori na primjeru Andrićevog romana jako bitni. Ivo Andrić je bitan za kulturu i istoriju ovdašnjih naroda, ali taj problem važi za književnost u cjelini, u drugim dijelovima Svijeta. Postoji jedan dobar primjer u romanu „Travnička hronika“: „Sve je počinjalo opet iznova, kao i preklane u ovo doba godine, kao i ranije, 1805. i 1806. godine. I sve će opet biti isto. Nemir i briga i sumnja u sve i osećanje stida i odvratnosti, a u isto vreme i podla nada da će se sve ipak nekako srećno svršiti i ovoga puta – još ovoga puta! – i da će se život (nedosledni, jadni, slatki, jedini život), život Carstva i društva i njegov i njegove porodice, pokazati kao stalan i trajan, i da će biti poslednja proba, da će biti kraj ovom, ovakvom bitisanju, koje se stalno diže i pada i kao luda ljuljaška ostavlja čoveku samo toliko daha koliko da se kaže da je živ.“ U tom smislu se kulturni i istorijski kodovi još uvijek nasljeđuju kroz usmenu i pismenu predaju. Mislim da procesi u suvremenom svijetu idu u jednom drugom smjeru. Digitalizacija arhivske građe, elektronski mediji, virtuelni Svijet kompjuterski umreženih sistema unose jedan sasvim novi poredak. U izvjesnom smislu oni transformiraju spomenute istorijske i kulture kodove na nivoima duboke ljudske podsvijesti (individualne i kolektivne), gdje su usađeni spomenuti mitovi i kodovi. Tako da novo Vrijeme donosi sasvim nove Trendove, jer potire tradicionalne oblike nasljeđivanja. Mislim da su svi ovi problemi jako bitni za modernu Bosnu i Hercegovinu (kao i post-jugoslavenski region), jer nastupa jedno prelomno vrijeme, slabljenje Tradicije, i jedan snažan prodor modernosti i trendova globalnog društva. Procesi globalizacije imaju i pozitivne i negativne strane. Upravo u Vrijeme kada moć lokalne društvene supstance slabi, a kada je stvarna moć sadržana u velikim konglomeratima međunarodnih Institucija, jedna mala kultura, jedna mala zemlja – provincijalna, sa jednim balastom života na rubovima imperija, izložena je velikim promjenama, stavljena pred velika iskušenja. To se tiče nužnosti jedne korijenite promjene i reforme, koja ponekad znači odbacivanje najsvetijih vrijednosti. O tome je još davno pisao Ivo Andrić u svome romanu „Travnička hronika“: „Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana ući u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen kao što je danas turski. A ovaj narod to ne zaslužuje. Vi vidite da nijedan narod, nijedna zemlja u Evropi ne zasnivaju svoj napredak na verskoj osnovi…“ To se sve nekako čudnovato vjerodostojno obnovilo u suvremenoj stvarnosti. Ono o čemu je pisao Andrić u kontekstu bosanske istorije, to se obnovilo i dan danas u jednom vremenu nakon post-modernizma, u jednom post-metafizičkom vremenu globalnog društva. Događa se da jedna zemlja, jedna kultura ne može da se izmijeni i uhvati priključak sa modernim globalim trendovima, jer je ostala talac prohujalih Vremena, jer novi istorijski kontekst ne ide u prilog kulturnim kodovima, koje ona obnavlja, nasljeđuje i njeguje, i pokušava održati i sačuvati. To je još tragičnije, kada se osporavanje odvija iznutra i izvana. To je stanje koje vodi u izolaciju – u Geto. Kultura je vitalna, njena temeljna osobina je sposobnost preobražavanja. Međutim, u tromim sistemima su ti procesi usporeni, jer kultura postaje teg na nogama, a balast istorije jedno nepodnošljivo breme. Mislim da je u tom smislu ljekovito ubrizgavanje određene doze kulturnih vrijednosti iz svjetskih centara. Preuzimanje tuđeg iskustva. Spomenuti poremećaji su posljedice čestih ratova, koji izlažu određenu zemlju razaranju, ali još više štete nanesu na planu identiteta. O tome je lijepo pisao i Ivo Andrić u svojoj „Travničkoj hronici“: „Islam je došao u Evropu kao ratujuća strana i do danas se u njoj održao ili svojim ratovanjem ili blagodareći međusobnim ratovanjima hrišćanskih država. Dok hrišćanske države, koliko ja znam, osuđuju rat u toj meri da uvek jedna na drugu bacaju odgovornost za svaki rat, i osuđujući ga ne prestaju da ga vode.“ Međutim, tužna je činjenica da se gotovo svi društveni procesi ostvaruju ratnim ciljevima, ili su posljedica ratnih dejstava. Tako je bilo u prošlosti, a tako je i danas: „ – Šta ćete? Ne dešava se uvek ono što izgleda verovatnije. A ako bi bilo tako kao što mnogi smatraju, onda nije teško predvideti tok stvari, jer nije nikakva tajna da su sve ove zemlje ratom dobijene, ratom se brane i ratujući i gube, ako moraju da budu izgubljene. Ali to ne menja ništa na onome što sam rekao.“ Mislim da je zbog svega navedenog Andrićev roman jako aktuelan u današnjem prelomnom istorijskom trenutku, jer se na osnovu toga romana mogu izvući mnogi vrijedni zaključci o sadašnjosti, kao i pronaći mnogi vrijedni savjeti i pouke. Tokom ovoga ogleda sam pokušao da ponudim jedan kratki sažetak navedenih problema. Međutim, obilježje vrijedne književnosti i jeste ta da joj vrijeme aktuelnost ne oduzima. Sasvim suprotno, vrijeme potvđuje bezvremene, svevremene istine prave literature.

Zaključak

Roman „Travnička hronika“ zahvata samu suštinu bića Bosne, jer je položen u njedra njene kulturne tradicije. Složenost same prirode bosanskog duha unutar istorijskih procesa koji prožimaju čovječanstvo, Ivo Andrić u svome romanu „Travnička hronika“ na uspješan način sažima i zahvata. U jednom vrlo osjetljivom povijesnom vremenu, kada tadašnja Bosna počinje da se izdvaja iz poretka Otomanske monarhije, u jednom prelomnom vremenskom periodu imperijalnih smjena. U tom smislu se može napraviti snažna veza između Bosne u Vremenu raspadanja Otomanske imperije i moderne Bosne i Hercegovine koja se nalazi u jednoj slijepoj ulici post-komunističkog tranzicijskog perioda, u smislu njenog prelaska iz društvenog okvira komunističke Jugoslavije u jedan moderni društveni okvir Europske Unije. Taj proces transformacije je za sobom donio jedan razorni rat, jednu dugotrajnu ekonomsku krizu, krizu identiteta – kao i brojne druge poremećaje. Razlozi su jako dobro objašnjeni u romanu „Travnička hronika“, jer su se povijesni procesi obnovili u nešto drugačijem obliku. U tom smislu je kultura kao osnova Bosne i Hercegovine u krizi, jer je izložena zloupotrebama, njegovanju pogrešnih koncepata. O tom negativnom uplivu Orijenta je Ivo Andrić jako mnogo pisao u svome romanu „Travnička hronika“. Taj problem je postojao tada, postojao je u vremenu iza toga, a postoji i u današnjem vremenu. Uvijek se obnavljajući u jednom novom kontekstu. Mislim da je roman „Travnička hronika“ u širokom spektru problema koje zahvata, potrebno razumijevati u kontekstu evropske kulturne baštine. U smislu da taj roman biće Bosne i Hercegovine stavlja u jedan složeni kontekst povijesno-političkih odnosa u Europi i Svijetu, koji prožimaju biće same Bosne u tadašnjem vremenu, kao i suvremene Bosne i Hercegovine danas. Prije svega je taj odnos zasnovan na samom konceptu kulture, jer taj koncept kulture jeste zapravo baza same društvene strukture. Nijedna društvena tvorevina ne može postojati bez same kulturne osnove, koja je zapravo duh, kao što je vanjska administracija samo jedan okvir. U modernom Vremenu Bosnu i Hercegovinu, također, prožimaju složeni vanjski i unutrašnji problemi. Mnogo je otvorenih pitanja, mnogo blokada, mnogo upitnika, mnogo sukoba interesa i suprotstavljenih struja koje se bore za dominaciju. Neo-kolonijalni diskurs je i danas prisutan, jači je nego ikad, baš kao što je postojao u nešto drugačijem obliku i u romanu „Travnička hronika“. U tom smislu je taj narativ dragocjen za buduća vremena, jer je spomenik i podsjetnik društvenih odnosa koji su postojali u prošlosti, a koji su se kasnije obnovili. U „Travničkoj hronici“ pronalazimo objašnjenja i zašto je stanje u modernoj Bosni i Hercegovini takvo kakvo jeste. Zašto je u toj zemlji identitet izvor razdora, a kultura i tradicija jedan neizdrživi balast, koji ljude vraća unazad umjesto da ih vodi naprijed. Kada govorimo o suvremenosti na uporednom principu sa Andrićevim romanom, onda je bitno ukazati na taj pogrešno zasnovan koncept kulture. Zvanična kultura jedne zemlje ide uporedo za upravom, razvija se i oblikuje sa oblicima političke uprave. Ako je uprava otomanska, onda je sasvim jasno da su i oblici zvanične kulture zasnovani na orijentalnoj kulturi. U vremenu komunističke Jugoslavije kultura je bila okupljena oko partizanske narodnooslobodilačke borbe, sa svom mitologijom koja je pratila te društvene okolnosti. U današnjem vremenu jedini društveni okvir koji se nudi post-jugoslavenskim zemljama jeste okvir Europske Unije. Rusija, Turska, Amerika imaju svoj uticaj na ovim prostorima, ali ne na način da nude jedan administrativno pravni okvir, koji treba integrirati ukupno društvo. Taj okvir nudi jedino Europska Unija. Možda će se to u budućnosti promijeniti, ali sada je to tako, i tome se treba prilagoditi. Međutim, upravo tu nastaje niz problema. O razlozima tih problema piše Ivo Andrić u svojoj „Travničkoj hronici“. Na jednoj strani imamo obnavljanje orijentalne kulture, jer se ona istura kao vezivno tkivo između Istoka i Zapada, na način da posjeduje čak i kapacitete integracije kultura drugih naroda u Bosni i Hercegovini. To je jako pogrešno, čak se čini da je to osnovni problem, ali ne i jedini. Mnogo ustanova u Bosni i Hercegovini njeguje tu orijentalnu baštinu, pokušava je modernizirati, a potom nametati drugim oblicima kulture. Zvanična kulturalna praksa u Bosni i Hercegovini treba biti preuzeta iz Europske Unije. Trenutna zvanična evropska kultura je jako bogata i raznovrsna, objedinjuje veliki broj šarolikih nacionalnih kultura – riječ je o jedno raznovrsnoj i moćnoj kulturnoj sceni. Mala kulturna scena u Bosni i Hercegovini je prava sitnica za evropske tokove u kulturi. Međutim, trenutno u BiH samo mali broj kulturnih udruženja drži tu vezu sa evropskom kulturnom scenom. Dominiraju nacionalna kulturna društva, koja djeluju kao produžetak religije, a zasnivaju se na etničkom antagonizmu. U tom je smislu zvanična infrastrukura u kulturi zakazala – ona koja bi trebala biti okupljena oko državnih institucija, na način da je povezana sa evropskim tokovima. Čini se da bi upravo ta infrastruktura morala biti otvorena za sve kulturne struje u Bosni i Hercegovini. A sve one bi se trebale razvijati i pozicionirati prema evropskim tokovima, a ne održavati međusobni antagonizam. Sasvim jasno, uz svu autentičnost nacionalnih i drugih kultura. To podrazumijeva velike preobražaje, velike reforme. Modernizaciju, povezivanje sa globalnim procesima na svim planovima. To se još uvijek ne događa. Postoji i dalje ta zloupotreba orijentalne kulture u Bosni i Hercegovini, jer se smatra da ona može da asimilira druge kulture, i da se na taj način integrira u evropski okvir. Ako želimo integracije, onda moramo preuzimati iskustva razvijenijih sredina, mijenjati se i prilagođavati se. Potrebno je razvijati se prema Europi, što podrazumijeva potrebu unutrašnjeg mijenjanja. To su sve složeni procesi. Ne postoji samo odnos između Bosne i Hercegovine i Europske Unije. Tu je uticaj Turske, uticaj Rusije, neo-kolonijalni položaj Amerike. Mnogo je tu oprečnih struja, koje se bore za dominaciju. Upravo kao u vrijeme koje opisuje Ivo Andrić u svojoj „Travničkoj hronici“. Ivo Andrić opisuje povijesne procese u njihovoj složenosti i mnogostrukosti. Zapanjujuće koliko je to o čemu Ivo Andrić piše aktuelno i danas. Kako su se vjerno obnovile sve te povijesne okolnosti. U tom smislu je i moderna Bosna i Hercegovina na jednom prelomnom povijesnom mjestu. Na mjestu gdje se sudaraju tektonske ploče Tradicije i Modernosti. S jedne strane je prisutan balast Tradicije, koja ne može da se mijenja i prilagođava, a s druge strane je prisutan pritisak nužnosti Modernosti, odnosno globalizacije i svega što je povezano sa tim procesima, kojima je izloženo moderno društvo. Zvanična kultura bi trebala da bude jedno čvorište, koje će objediniti, napraviti prostora za sve oprečne struje iznutra i izmiriti ih sa svim oprečnim strujama izvana. To je jako težak zadatak. Ta umnoženost je karakteristična za jedan mali broj graničnih zemalja. Od tog problema ne pate ostale zemlje Svijeta. Upravo zbog svega toga je roman „Travnička hronika“ Ive Andrića zanimljiv, jer on nudi jednu cjelinu problema identiteta Bosne, u njegovoj suprotstavljenoj višestrukosti, i apsurdnoj poziciji. Ono što nikome ne uspijeva za rukom, to je Ivi Andriću uspjelo. Ivo Andrić je sastavio razbijeno ogledalo u jednu cjelinu, uspio je da uveže pokidane niti, uspio je da izlije jednu leguru identiteta od različitih vrsta metala. Upravo je zbog toga Ivo Andrić na meti, jer se bune Fragmenti, pošto ih je Ivo Andrić uzidao u Cjelinu, stavio u jedan kontekst i okvir. A toga se boji jednostrana Svijest – koja Svijet mjeri isključivo po sebi. Roman „Travnička hronika“ zahvata vrijeme krize, vrijeme prelomnog povijesnog Vremena. Upravo zbog toga što je i danas takvo Vrijeme, potrebno je vratiti se tom narativu (i sličnim literarnim djelima), posavjetovati se sa njima, stupiti u jedan razgovor – usvojiti dragocjeno iskustvo Tradicije i minulog Vremena. A Ivo Andrić je itekako živ. To je pradjed ovdašnjih naroda, koji iz prikrajka viri, prati suvremeni povijesni trenutak. Uvijek je spreman da se umiješa sa jednim dragocjenim savjetom, da podsjeti ljude kako je to bilo nekada, da ih nagovori da ne srljaju nošeni zabludama svakodnevnice. To je ono što čovjek u oskudnosti svoje svakodnevnice uvijek zaboravlja. A zaboravlja da je taj sadašnji trenutak jedan u dugom, dugom nizu Vremenskih intervala, koji u svojoj ukupnosti određuju taj trenutak, a čovjek sadašnjosti misli da se sve odvija isključivo u tome vremenu. U tom smislu je zvanična politika kratkovida, zasnovana na kratkotrajnim potrebama dana. Upravo se tu kriju njeni najveći problemi, koji uvode ljude u bespuća i stranputice. Tako da je besmislena rasprava o tome kome Ivo Andrić pripada. Neko je rekao da Ivo Andrić pripada onima koji ga čitaju – i čini se da je to velika istina. Književnost Ive Andrića nas podjeća na dubinu i složenost ljudskog iskustva. Ono je bunar, jedno Vrelo na kojem se napaja duhovno biće ovdašnjih naroda. Ne treba imati iluzija. Zvanična kultura je povezana sa odnosima povijesnih procesa, koji se ostvaruju ratom. Tako da je zvanična kultura prepuna nedostataka, mijenja se sa svakim režimom, podložna je poslušnosti, izložena utjecaju političke prisile. U sadašnjsti je tako kako jeste, postoje neki trendovi. To ne znači da u budućnosti neće biti drugačije. To ne znači da neće nastupiti neki novi društveni kontekst, koji će izmijeniti odnose snaga, uspostaviti neka sasvim nova pravila igre. Roman „Travnička hronika“ nas na to podsjeća. Podsjeća nas da će to zaista i biti tako. Tako da Ivo Andrić ne piše o tome kojoj povijesnoj sili treba da se priklonimo. Ivo Andrić o povijesti govori u Totalitetu njenih Fenomena, putem kojih se ona ostvaruje. Ivo Andrić povijest zahvata u svoj njenoj složenosti. Ne treba ni naglašavati da to mogu postići samo najbolji među nama, koji su se dovoljno uzdigli iznad svih jednostranosti, koji vide stvari „božanskim očima“, jer ih vide u cjelini. U tom smislu će oko Ive Andrića uvijek biti natezanja, jer će se Fragmenti, jednostrane struje boriti za dominaciju svoje istine u književnom Svijetu Ive Andrića. To je tako u današnjem Vremenu. A Vrijeme Budućnosti, sasvim jasno, vrlo vjerovatno može prevrednovnati trenutne običaje, i donijeti neke sasvim nove Vrijednosti. Nama ostaje nada da će se djeca budućnosti u tim okolnostima snalaziti bolje nego sadašnji naraštaji. Niko ne zna šta će donijeti buduća Vremena. Ali izvjesno je da će književnost Ive Andrića još dugo biti vjerni odraz društvenog stanja, sve dok ovu epohu u cjelini ne prekrije veo Vremena.

Izvor: „ZENIČKE SVESKE“